Dunja je tog jutra ustala pre svitanja, dok su poslednji mrak i magla još ležali preko dvorišta, i polako je, gotovo bez zvuka, kročila kroz kamenjem popločano dvorište, osećajući kako joj hladan kamen pod stopalima prenosi energiju zemlji koja je vekovima čuvala korake onih koji su tu živeli, dok je svaki šuštaj lišća, svaki daleki zuj pčela, svaki nežni cvrkut ptica u krošnjama starog hrasta ili mladih topola bio kao tihi šapat koji je Dunju pozivao da se uklopi, da postane deo prostora, a da pri tom ni jedna njena misao ne naruši red ni mir koji je manastir izgradnjom i molitvom preneo kroz vreme.

Polako je koračala prema plastenicima, gde su povrće i začinsko bilje rasli u urednim redovima, i dok je spuštala ruke na listove paradajza ili tikvica, osećala je kako njena prisutnost smiruje i žene koje su rano ustale da zaliju i provere useve, jer su njeni pokreti bili precizni, ali nenametljivi, svaki dodir biljke bio nežan, gotovo sa pažnjom koja odaje duboko poštovanje prema životu koji je dolazio iz zemlje i svetlosti, a opet tako običan da niko ne bi ni primetio njeno umeće da se uklopi u ritam plastenika, i dok je pomerala listove i proveravala da li su pupoljci zdravi, mušice i mali insekti su lepršali oko nje kao da je prepoznaju kao prisutnost koja poštuje i ne remeti harmoniju svega što je raslo.

Iz plastenika je izašla prema štalama, gde su krave i koze mirno pasle, dok su magleni zraci ranog jutra prolazili kroz drvene prozore i obasjavali tragove sena, a Dunja je polako pružala ruke da dodirne krupne krave, da pogladi koze, da ih smiri nežnim glasom koji je bio tih, gotovo šapat, ali dovoljno da životinje znaju da je tu neko ko ih neće uplašiti, nego ko ih oseća, ko sa njima deli trenutak postojanja, i kako je koračala između životinja, lagano pomerajući grane i prepreke, svaki korak bio je uklopljen u zvukove okoline, a opet je ona ostajala centar tih zvukova, prisutna, ali ne dominirajuća, jednostavno deo svega što se dešava.

Nakon toga, krenula je stazom koja je vodila kroz šumu koja je obavijala manastir, a mirisi borovine i vlažne zemlje, mešajući se sa tišinom jutra, činili su da svaki njen korak, svaki trzaj njene haljine dok je prelazila preko korenja i lišća, postaje neprimetni deo šumske harmonije, dok su ptice letale iznad nje, a vetar lagano pomerao krošnje, dodirujući joj lice, a ona je u tom dodiru osećala kako prostor i vreme postaju mekši, kako ritam prirode vodi njene misli, i kako njena pažnja prema svemu što je živelo oko nje nije činila samo dobro za okolinu, nego je i njeno srce činila mirnijim, prisutnijim, osluškujući svaki šum, svaki cvrkut, svaki šum lišća pod nogama i svaki miris zemlje i drveća koji se mešao sa tišinom koja je bila gotovo svetinja.

Kada je stigla do jezera, gde su mirne vode reflektovale nebesa i krošnje, Dunja je stajala na obali, osećajući kako joj vetar nosi kosu preko lica, dok je mala riba povremeno poskakivala, izazivajući krugove na vodi, a ona je tiho, gotovo neprimetno, nasmejala se, gledajući kako se voda talasa i svetlost prolama, osećajući mir koji nije tražila, ali koji je došao sam, i dok je polako prelazila rukom preko površine, osećala je kako sve što se dešava u manastiru, od ljudi do životinja, od plastenika do šume, dobija smisao kroz tišinu i pažnju, dok je ona u tom pokretu bila most između svega što je unutra i svega što je spolja.

Nakon šetnje, uputila se prema kuhinji, gde su monasi i žene pripremali obrok, a miris hleba i supa širio se kroz prostor, a Dunja je nesmetano ulazila u ritam, podizala činije, raspoređivala povrće, pomažući u svim sitnim zadacima, i iako je činilo da radi obične poslove, svaka njena akcija bila je tiha lekcija o pažnji, strpljenju i ljubavi prema svemu što se radi, jer ni jedan njen pokret nije bio napad, ni preterano brizgan, ni tražeći priznanje, a opet je svaki njen dodir i svaki njen pogled donosio osećaj sigurnosti i reda, kao da prostor i ljudi oko nje dišu istim ritmom, u kojem je ona nevidljiva, a ipak centar.

Blizanci su stajali u senci jednog drveta, tiho se smeškajući dok su se međusobno šaputali o nekoj svojoj unutrašnjoj šali, ali su im oči stalno klizile ka Dunji, primećujući kako njeni pokreti, iako tihi i nenametljivi, formiraju neku liniju energije koja povezuje ljude oko nje, i kako svaka njena prisutnost, bez ijedne reči, utiče na raspoloženje, na ritam, na čak i najmanje detalje koji su činili dan u manastiru.

Raša je sedeo na klupi, blago nagnut, prateći svaki njen pokret, a ja sam stajao pored njega, osećajući kako prostor oko nje diše i pulsira, a Dunja, i dalje mirna i fokusirana, prolazila je kroz ljude i dvorište kao kroz lagani vetar, ostavljajući trag koji nije bio vidljiv, ali se osećao u srcima svakog koji ju je posmatrao, dok su koraci, šušti lišća, zujanje pčela, žamor žena i monaha, i miris sveže pečenog hleba i zemlje, sve zajedno činili da njen dolazak u manastir izgleda kao prirodni tok života koji niko nije mogao da poremeti, a opet je svaki trenutak sa njom menjao prostor, menjao ljude, menjao osećanja, tiho i gotovo neprimetno, a opet zauvek.+

Dunja je sada kročila prema otvorenoj kuhinji, gde su monasi i žene brujali u tišini koja je, iako zvučna, bila uredna, gotovo ritualna, i dok je prilazila velikom drvenom stolu prekrivenom činijama sa povrćem, posudama sa testeninom i svežim začinima, svaki njen pokret bio je promišljen, precizan, ali ne primetan, kao da je tu samo da pomogne, a ne da bilo šta dominira, dok je istovremeno njena prisutnost usmeravala ruke drugih, nehotično, nenametljivo, kroz suptilnu harmoniju u kojoj je svaka činija, svaka žlica, svaka ruka i svaki pogled postajao deo nje, dela koji su svi oko nje osećali, ali retko razumeli.

Dok je podizala teške činije, raspoređivala ih po stolu i dodavala začine, zaustavljala se da pogleda kroz prozor ka plastenicima i bašti, kao da ocenjuje rast i stanje bilja, a ipak nije imala nameru da upravlja nikim niti bilo čim, već je tiho učila, osluškujući šuštanje lišća, cvrkut ptica i daleke korake monaha u dvorištu, osećajući kako svaki dah prostora postaje deo njenog unutrašnjeg ritma, a njena pažnja postaje most između kuhinje, dvorišta, šume i jezera, jer je znala da sve što je životno u manastiru diše u jedinstvenom, nevidljivom pulsiranju koje traži samo da bude prisutno, da bude u skladu, da se ne narušava, i u tom osećaju, svaki njeni dodir i pogled imali su težinu, a opet nežnost, sposobnost da poprave raspoloženje i stvore harmoniju bez ijedne reči.

U jednom trenutku prišla je starijoj monahinji koja je lomila hleb i polako ga slagala u korpu, a Dunja je, ne tražeći priznanje, blago dodirnula rub tkanine, pomerila nekoliko komada hleba koji su stajali neravnomerno, i pogledala u oči žene, a samo u tom pogledu postojala je zahvalnost i poverenje koje nije bilo potrebno izgovoriti, jer su oči govorile više od reči, prenoseći razumevanje, blagu radost i potvrdu da tu postoji neko ko vidi trud i poštuje ga, i dok je to činila, prostor je postajao tiši, mirniji, pun usklađenosti i unutrašnje tihe radosti.

Nakon toga, prešla je do lonaca sa supama, promešala sadržaj, proverila začine i teksturu, i dok je radila, slušala je razgovore između monaha i žena, koji su se ticali planova za dan, raspodele poslova i jednostavnih svakodnevnih briga, i svaki put kada bi neko podigao pogled ka njoj, Dunja je uzdignutim obrvama ili blagim klimom glave stvarala osećaj bliskosti i poverenja, bez potrebe za rečima, i tako, svaki njen pokret, svaka tiha pažnja, postajali su lekcija u prisutnosti, u pažljivom davanju prostora drugima, i u stvaranju sigurnog ritma koji je svima oko nje omogućavao da se opuste, da osećaju podršku, i da njihov rad bude lakši, a dan mirniji.

Posle kuhinje, odlučila je da poseti štalu i provede nekoliko trenutaka sa životinjama, jer je želela da razume kako svaki deo manastirskog života funkcioniše, i dok je prilazila kravama, kozama i pticama u malim kavezima, njene ruke su nežno dodirivale krzno, perje i kljunove, a životinje su se smirivale u njenoj prisutnosti, prepoznajući u njoj energiju koja ne traži dominaciju niti nagradu, već jednostavno učestvuje u životu, i svaki zvuk koji bi se stvorio u štali bio je tihi odraz njene pažnje i poštovanja prema njima, jer je Dunja znala da ljubav prema biću ne zahteva reči, nego mir i prisustvo, i da se prava snaga i povezanost grade u tihim, malim trenutcima, u svakom dodiru i pogledu.

Kada je konačno stigla do jezera, Dunja je zastala, pogledala se u vodu koja je savršeno reflektovala nebo i obližnje drveće, a zatim lagano rukom povukla površinu vode, stvarajući nežne talase, i dok je to činila, primetila je kako blagi odrazi sunčevih zraka plešu po vodi, i kako ptice lepršaju sa jednog drveta na drugo, dok je vetar nosio mirise šume i zemlje, i u tom trenutku Dunja je osetila kako je deo šire harmonije, i kako svaki njen pokret i misao utiče na sve oko nje, nevidljivo, a opet snažno, jer njena prisutnost, iako tiha, oblikuje ritam života manastira, povezuje ljude, životinje i prirodu u jedinstvenu mrežu koja diše u skladu sa njom.

Posle jezera, prišla je konacima i sitnim dvorištima, gde su deca monaha sakupljala grančice, popravljala cvetne korpe i pomagali oko poljskog povrća, a Dunja je svakom od njih pružila pažnju, osmeh, kratak savet ili pomoć pri podizanju tegobe, i dok su njeni gestovi bili mali, efekat je bio ogroman, jer su se deca kretala sigurnije, mirnije i sa radošću, osećajući da postoji neko ko vidi njihov trud, a ne samo rezultate, i tako, polako, Dunja je stapala sve delove manastirskog života u jedno, svakim svojim pokretom i pogledom, svaki atom prostora postajao je deo nje, a njeno prisustvo postajalo je nevidljivi oslonac za sve oko nje.

Dunja je potom krenula stazom koja je vodila do malih plastenika, a svaki korak bio je pažljiv, skoro ceremonijalan, jer je osećala da i tlo, kamenčići i zemlja pod njenim nogama, kao i biljke koje su rasle u plastičnim gredicama, traže pažnju i prisutnost, i dok je dodirivala lišće i polako pregledala stabljike paradajza i paprike, primećivala je sitne insekte i kapljice rose koje su se reflektovale u jutarnjem svetlu, i u svakom tom trenutku činilo se da prostor diše u skladu sa njom, prihvatajući njenu pažnju bez ikakvog pitanja ili očekivanja.

U jednom uglu plastenika, starija monahinja je zalivala mladice, a Dunja je prišla i nežno pomogla, prilagođavajući se ritmu zalivanja, tako da ni kap vode ni list biljke nisu bili oštećeni, i dok je to činila, razgovor je tekao lagano, o stvarima banalnim, ali i dubokim, jer su reči o kiši i suncu, o rastu i vremenu, u njihovim ustima postajale metafore života, strpljenja i predanosti, a Dunja je svaki detalj upijala kao učenje, svaku sitnicu kao lekciju koja nadilazi prostor plastenika i prenosi se na sve što je oko nje.

Kada je izašla iz plastenika, zaustavila se pored starog hrasta koji je davao hlad dvorištu, primećujući kako sunčevi zraci probijaju guste grane i prave svetlosne pruge po stazi, i dok je gledala kroz granje, shvatala je da je i priroda deo manastirskog ritma, i da svaka senka i svaki list, svaki zov ptice i šuštanje lišća u vetru, postaje nota u tihoj simfoniji života koja se odvija bez obzira na ljudske brige i želje.

Zatim je prišla malom jezeru, gde su se ogledali oblaci i drveće, i dok je lagano prstima dirala površinu vode, primećivala je kako se talasi šire, nežni i kružni, kao da prenose tihe signale kroz prostor, i svaki odraz neba i grana stvarao je osećaj beskrajne povezanosti, osećaj da je svaki njen pokret deo veće mreže života koja obuhvata ljude, životinje, biljke i same strukture manastira.

Posle jezera, Dunja se uputila prema kuhinji, gde su žene pripremale obrok za monahe i hodočasnike, i dok je pomažući se saginjala da uzme činije, mešala supu i preuređivala posuđe, primećivala je diskretne gestove zahvalnosti, kratke poglede i klimanja glave, i u svakom trenutku činilo se da njen mir i sposobnost da bude tu bez potrebe da se nameće, stvara lanac tihe saradnje, poštovanja i razumevanja, koji je prostor ispunjavao toplinom, a ljude smirivao i usmeravao ka zajedničkom cilju.

Blizanci su se igrali u senci drveta, povremeno šapćući jedno drugom, dok su oči skretale ka Dunji, i primećivali su način na koji ona stapala pokrete i energiju ljudi oko sebe, i iako nisu mogli da objasne šta tačno osećaju, znali su da prisustvo Dunje menja ritam, da prostor postaje živ, ali kontrolisan, kao da je sama postala središnja tačka harmonije, i to je njih fasciniralo, izazivajući radoznalost, ali i tihi strah da se ne naruši taj red.

Raša je sedeo na klupi, pažljivo prateći Dunju, primećujući kako svaki njen pokret utiče na ritam dvorišta, kako se žene, deca, monasi i životinje prilagođavaju njenoj prisutnosti, i dok je razmišljao o tome, osećao je kako mu srce ubrzava ritam, a misli beže ka osećaju da je ova prisutnost moćna i nežna istovremeno, i kako nijedna reč ne bi mogla da dočara dubinu uticaja koji Dunja ima na sve oko sebe.

Kirjak je sa druge strane dvorišta nosio korpu sa povrćem, i dok je prolazio pored Dunje, primećivao je kako se prostor oko nje menja, kako mirisi, zvukovi i svetlost postaju usklađeni, a svaki njen kratki pogled ili osmeh delovao je kao znak nevidljive povezanosti, i u toj tihoj interakciji stvarala se mreža pažnje i prepoznavanja koju nisu svi mogli razumeti, ali svi su je osećali.

Dunja je potom obišla šumu koja je okruživala manastir, lagano dodirujući drveće, osećajući korenje pod stopalima i listove pod rukama, i dok je kretala stazom, primećivala je svaki šum, svaki pokret životinja koje su se skrivale među krošnjama, i svaki dah vetra koji je donosio mirise zemlje, trave i smole, i u tom tišinom ispunjenom ritmu, osećala je da je njena pažnja most između svega što je živo i prostora koji je stvarao siguran i prisutan osećaj doma, reda i nežnosti.

U povratku ka kuhinji, zadržala se pored plastenika sa cvećem, dodirujući latice i listove, primećujući sitne bubice i kapljice rose, i dok je to činila, razgovarala je sa volonterkom koja je prvi put bila u manastiru, objašnjavajući tiho kako biljke traže pažnju i poštovanje, ne samo zalivanje i sečenje, i u toj razmeni znanja stvarao se osećaj poverenja i usmerene energije, koji je obuhvatao sve oko njih, i polako pretvarao običan trenutak u lekciju o životu, strpljenju i tihoj odgovornosti.

Dunja je potom provirila u radionicu gde su monasi popravljali stari namještaj, primećujući svaki detalj, svaki udarac čekića, svaku nit u tkanju i drvenim spojevima, i dok je pomažući usklađivala pokrete sa njihovim, primećivala kako njena pažnja, mir i prisutnost čine da rad teče lakše, a prostor postaje skladniji, gotovo ritualan, jer je svaki pokret imao težinu, ali i nežnost, sposobnost da uredi haos i da stvori harmoniju bez ijedne reči.

Ona je zatim otišla do malog jezera, pokupila nekoliko lišća i grana koje su bile otpale u vodu, nežno ih vratila na obalu, i dok je to činila, primećivala je kako voda i vetar reaguju, kako se površina menja, a ptice lete nisko, i svaki detalj bio je deo njene tihe pažnje koja povezuje prirodu, ljude i prostor, stvarajući osećaj da sve diše u ritmu jednog nevidljivog organizma.

Blizanci su opet šaputali, sada o malim pticama koje su prilazile Dunji, i Raša je s klupe promatrao kako ona polaže pažnju na sve detalje, od najmanjeg kamena do svakog pokreta ljudi oko sebe, i u toj mreži pažnje osećao je tihu fascinaciju, jer Dunja je bila središte harmonije koja nije zahtevala dominaciju, već prisustvo i pažnju, a to je bio dar koji je promenio ritam svakog trenutka u manastiru.

Dunja je potom prišla staroj kući za hleb, proverila peć i dodala drva, primećujući kako dim polako izlazi kroz dimnjak, a mirisi svežeg hleba preplavljuju prostor, i dok je to činila, razgovarala je sa mladom monahinjom koja je prvi put pekla, dajući tihe, nežne savete, a svaki gest bio je toliko prirodan da se činilo da prostor, peć i hleb slušaju i sarađuju sa njenom pažnjom, stvarajući osećaj da je svaki trenutak živi ritual.

---

Monastery 9

Arsenije sat across from Nektarije, his hands folded, his eyes calm, yet carrying a faint trace of concern.

“I waited for a few moments… to hear your thoughts,” Arsenije began, his voice quiet but precise. “Sometimes you think everything can be forgotten… but now it is all here, before us.”

Nektarije lowered his gaze, his hands trembling slightly. “Arsenije… I don’t know where to begin. Everything is tangled… she is…”

“Yes… she said: ‘Yes, you are my father.’” Arsenije spoke the sentence slowly. “And it is no longer a question of proof, nor of past sins… now it is a question of acceptance.”

Nektarije took a deep breath.

Arsenije nodded. “That moment… that sin… now returns in the form of a child. And that is your reality, Nektarije. But it does not have to be condemnation. Only attention. Just listen to your heart.”

Nektarije closed his eyes. “I cannot believe… that she is… my daughter… and I did not know… my whole life…”

His voice trembled. “Everything is mixed within me, and yet… I only want to embrace her.

Without questions. Just… to be there.”

Arsenije tilted his head slightly. “Slowly… without haste. She comes from a world we do not know.

We must be careful, but also ready to give love. Without fear. Only acceptance.”

For the first time, Nektarije smiled, quietly and awkwardly. “Slowly… but with heart. That will be enough.”

A brief silence settled between them.

Nektarije fell silent for a moment.

“I remember that letter… I keep it.”

Thirty-five years ago, that letter arrived unexpectedly.

The paper was ordinary, the handwriting steady, but in every sentence there was the determination of a woman who had already endured much.

Marija wrote:

Miomir,

I am not writing to disturb your life. I have heard that you are happy. They say Lenka is a good woman and that you have a harmonious marriage. That brings me peace. I never wished you harm.

Life has taken me down a different path. You know how it was. My family pushed me into a marriage I did not want.

I ran away because I wanted only you.

At the time, I believed it was the only way to preserve what little dignity I had left.

You could have followed me. I did not tell you where I was going. I did not dare. I know what consequences that would have brought.

I am not writing to ask anything from you.

But life sometimes asks strange things of people. I want to see you. Despite everything—you were and remain mine.

I carry great pain within me, yet I feel that life still owes me something. I do not know how to explain it.

I do not ask you to leave your life. I ask for nothing that would hurt your wife or your home.

But I want truth between us.

I am coming to our town. I will visit my parents. They have grown old. Illness has reached them. I have forgiven them everything. And they have forgiven me. My sisters now have children, the house is full of life again.

If you wish to see me—you know where.

By the old oak.

If you come, we will meet. If you do not—I will understand.

…Marija.

—And he came.

—And Marija was already waiting.

……………………………………..

Pufff.

The office door closed softly behind them, as if with that sound everything heavy—spoken and unspoken—remained on the other side, while before us the courtyard opened,

full of life, indifferent to the inner fractures of others.

The fine gray gravel crunched under the feet of passersby, from the dining hall came the uneven clatter of dishes, the collision of plates and low conversations, and above it all, almost imperceptible yet constantly present, the hum of bees filled the space like a quiet, persistent undertone to everything unfolding.

I stood in the shade of the residence, leaning against the wall, watching.

Dunja was among the women helping with the serving.

Her sleeves were rolled up, revealing wrists that moved with more certainty than one would expect from someone doing this for the first time—an innate dexterity.

She did not hurry, but neither did she hesitate. Every movement was precise, as if the space around her adjusted to her presence, yet without demanding attention.

It irritated me how much I admired her and how much she drew me in, because every movement she made, every way she lifted her hand to help, the way her fingers gently descended over the basket of eggs, every glance she cast through eyes that seemed to call to me without intention, stirred in me a restlessness I could not restrain, a feeling both sweet and painful, because I knew that no word, no gesture, no thought I might try to express could create any real connection between us in that moment, but would only deepen the tension between the distance she herself carried within, her innate control and quiet strength which I could observe with both admiration and fear—that if I came closer, I might disturb it or lose that fragment of mystery that kept me awake at night, imagining how it was possible for someone to be so present in a space and yet belong to no one but herself, and how within that distance there could be such power to affect everyone who watched her, without her seeking attention, recognition, or affection, but simply living in a rhythm entirely her own—and I, though only an observer, felt how every atom of the courtyard, every rustle of leaves, every step of the women and monks, even the hum of the bees drifting among the flowers, seemed to move in accordance with her, as if the space itself breathed and pulsed with her energy, and though I knew I should not, I could not look away, could not resist the feeling that every moment with her, even from afar, was a moment that altered something within me, that transformed, that left behind an invisible weight I did not wish to lose, because I knew it was precisely that weight which kept me awake, made me cautious and attentive, yet paradoxically drew me toward her, as if some invisible thread bound our two destinies, and I, both narrator and participant, could only watch, feel, and struggle with my own desires, my own fascination, and my own fear that this moment, this encounter, if misjudged, might never be repeated, because Dunja was not merely present—she was space itself, a force shaping everything around her, and I stood there, powerless and captivated, suspended between admiration and unrest, between fear and desire, between reverence and an unrestrained fascination that seeped into every pore of my being.

(I wrote this in one breath.)

I stood there, trying to steady myself, feeling every nerve in my body tighten as I watched Dunja press her hands lightly against the bowls, how every movement—every swing of her arms or tilt of her body—seemed both natural and unobtrusive, yet so precise that I knew it was not learned but inherent, part of her very being, and each time she moved or smiled, I felt my breathing slow, my heart quicken without consent, my thoughts slipping into directions I could not control, because it was not merely beauty—which alone is enough to unsettle—but the way she existed, the way the space around her, the people observing her, even the scents of the dining hall and courtyard, became her quiet allies in a subtle, almost hypnotic play of attraction that asked for nothing yet received everything—and I, beside Saša and Kirjak, could only stand, watch, and feel how her presence slowly and irreversibly pulled me away from everything I had considered certain.

The twins stood in the shade of a tree, quietly smiling, occupied with some private internet joke, yet their eyes kept drifting back to her.

Their energy, always in a slight rivalry, added liveliness to the stillness of the courtyard, but Dunja did not react. She simply observed, registered, aligned her movements with the space and the people around her.

Saša sat on a bench, slightly leaning forward, while I stood beside him, following her every movement. As she lifted a bowl, as she gently nodded to the women helping in the garden, it felt as if the space itself intensified, as if the monastery’s calm order shifted subtly around her.

Kirjak appeared on the other side of the courtyard, carrying a basket of vegetables, passing by her silently, without comment, but with a faint, almost imperceptible nod.

Dunja lifted her gaze toward him, smiled briefly, and continued her task, but now there was an indistinct, almost invisible line connecting them—a wordless understanding,

attention without intrusion.

The sound of rustling leaves, footsteps on gravel, the distant hum of bees in the garden, the murmur of volunteers—all blended with her movements, giving the impression that she was the center of something larger, something intangible.

The twins finally exchanged a glance, smiling quietly: “This will be interesting…” The whisper was enough to carry their excitement, and Dunja, still calm, did not even notice.

And so she moved among people, light as a whirlwind that asks no path, unstoppable, rising over shadows and light, among the scents of monastery bread and chimney smoke, through the whispers of monks and the melodies of chanters, touching no one yet leaving a trace in the air, sensing every heartbeat that passed beside her, catching glances, avoiding them, yet gathering them within herself, as if in every movement she carried all the unrest of the world, while the monastery paths creaked underfoot and the wind lashed at the clothes of passersby, and she moved through it all, unseen and yet everywhere present, always in motion, and never forever.