Radost se još nije bila ni slegla među narodom.

Ljudi su izlazili iz hrama sporije nego inače, kao da niko nije želeo da prekine ono što je upravo doživeo. Na licima se zadržavala neka tiha svetlost, osmesi koji nisu tražili razlog, pogledi koji su se susretali bez reči.

Raša je i dalje stajao sa strane, držeći telefon u ruci, kao da se boji da će poruka nestati ako ga spusti. Nekoliko ljudi mu je prišlo, više očima nego rečima, prepoznajući nešto u njegovom izrazu.

Negde iza njega, neko dete se nasmejalo. Majka ga je brzo privukla uz sebe, ali bez strogosti — više iz navike nego iz potrebe.

Dvorište je počelo da diše drugačije.

Taj tihi žagor, lagani koraci po šljunku, poneki uzdah — sve je delovalo obično, a opet nekako dublje nego ranije.

I tada — naglo.

Kratak, oštar glas presekao je vazduh.

Niko u prvi mah nije razumeo šta se dogodilo.

Još jedan uzvik.

Ovaj put duži.

Ljudi su se okrenuli gotovo istovremeno, kao po nekom nevidljivom znaku.

Kod stepeništa, malo dalje od izlaza iz hrama, dvojica muškaraca su pokušavala da zadrže ženu.

U prvi trenutak izgledalo je kao da joj je pozlilo.

Jedan joj je pridržavao ramena, drugi ruke, naginjući je unapred da ne padne. Neko iz mase je već rekao:

— Voda… donesite vode…

Ali žena nije klonula.

Naprotiv.

Telo joj se naglo zateglo.

Glava joj je krenula unazad, gotovo neprirodno, a iz grla joj je izašao glas koji nije ličio na krik bola.

Bio je jači.

Oštriji.

Jedan od braće pokušao je da je umiri, tiho joj govoreći nešto što niko od nas nije mogao da čuje.

Ona ga kao da nije ni videla.

U sledećem trenutku, obojica su je podigli gotovo silom.

Nije više bilo sumnje — nisu je izvodili zbog slabosti.

Izvodili su je jer nisu mogli da je zadrže.

Ljudi su se instinktivno sklanjali u stranu, praveći prolaz prema kapiji.

Dok su je vukli i nosili,samo se nakratko iskezila i rekla dvojici monaha,od kojih je jedan bio

otac Kirjak :”Potucite se”!

Ne znam koliko je moglo proći…možda 5-6 dsekundi i oni su se dohvatili za vratove u strahovitim naletima besa obostrano!?

Žagor je nestao.

Ostalo je samo praćenje pogleduma.

Žena je sada počela da škrguće zubima i laje kao pas.

Nejasno.

Isprekidano.

Kako su je nosili dalje, njen glas je postajao sve jači, sve prodorniji, toliko da je odzvanjao po zidovima manastirskog dvorišta.

Neko je prekrstio ruke na grudima.

Neko spustio pogled i prekrstio se.

Neko se ukočio na mestu.

Rašina radost se u tom trenutku povukla negde duboko u njega, ne nestajući — ali ustupajući mesto nečemu što nije umeo odmah da imenuje.

Strahu.

I čuđenju.

Na samoj stazi ka kapiji, žena se naglo trgnula u rukama braće, toliko snažno da su je jedva zadržali.

Tada je vrisnula.

Kako se približavao kapiji, Otac Arsenije je jasno osećao da se u dvorištu već nešto dogodilo.

U vazduhu je ostala zategnutost — ona teška tišina koja dolazi posle nemira.

Ljudi su stajali u krugu, ali ne preblizu. Kao da su instinktivno držali odstojanje od nečega što nisu razumeli.

U sredini — žena.

Držala su je dvojica muškaraca, po svemu sudeći njena rodbina. Lica su im bila napeta, ruke čvrste, kao da se boje da će im svakog trenutka izmaći.

Doveli su je, govorilo se tiho među prisutnima, zbog bolesti. Duševne.

Ali ono što se sada dešavalo — nije ličilo na bolest koju su poznavali.

Žena se trzala u njihovom stisku, naglo i neprirodno snažno.

U jednom trenutku se otrgla, tek na deliću sekunde — dovoljno da zgrabi kosu i iščupa dva pramena.

Kratak, suv zvuk kidanja naterao je nekoliko žena u gomili da skrenu pogled.

Zatim je počela da govori.

Ne — nije govorila.

Iz nje su izlazile reči koje niko nije razumeo, ali su zvučale staro, tvrdo, kao da pripadaju nekom drugom vremenu.

Glas joj je bio dublji nego što bi trebalo, izlomljen, sa povremenim režanjem između slogova.

Kasnije su šaputali — po rečima starog monaha Jovana — da je to bio aramejski, jezik kojim je govorio Sin Božji, Isus Hristos.

Dok je Otac Arsenije prilazio, žena je naglo podigla glavu i razrogačila oči toliko da se činilo da će iskočiti iz duplji.

Kao da je osetila da dolazi protivnik — pre nego što ga je videla.

Pogled joj se ukovao u njega.

I tada je, iz sveg glasa, viknula:

— Amerikanka! Amerikanka je naša!

Talas nelagode prošao je kroz okupljene.

Njeno lice se izobličilo u podsmeh, a onda su usledile reči — grube, nepristojne, izgovorene sa takvom sigurnošću kao da ga poznaje bolje nego iko tu.

Obraćala se direktno ocu Arseniju. Bez straha. Bez poštovanja.

Naprotiv.

U njenom glasu bilo je nečega što nije pripadalo njoj — nečega što je izazivalo jezu čak i kod onih koji nisu verovali i koji su tu boravili tek kao radoznali posetioci.

Dvojica muškaraca su je ponovo uhvatila, ovog puta još čvršće. U pomoć su pritekli i monasi blizanci, ali ona se nije smirivala.

Zubi su joj zaškrgutali tako snažno da se jasno čulo.

A Otac Arsenije — nije uzmakao.

Zastao je na nekoliko koraka od nje.

Mirno.

Kao da stoji pred nečim što je već video.

Prekrstio se, podigao ruke ka nebu i počeo da izgovara molitvu:

Слава Господе, Крсту Твоме Часноме!

Нека васкрсне Бог, и нека се развеју непријатељи Његови, и нека беже од Лица Његова они који га мрзе.

Нека ишчезну као што ишчезава дим, као што се топи восак на домаку огња;

тако нека изгину ђаволи пред лицем оних који љубе Бога и осењују се крсним знаком, и који радосно говоре:

Радуј се, пречасни и животворни Крсте Господњи, који прогониш ђаволе силом распетог на теби Господа нашег Исуса Христа,

који је сишао у пакао и сатро силу ђаволску,

и који нам је даровао тебе, Крст Свој Часни, за прогнање сваког противника.

О, пречасни и животворни Крсте Господњи,

помажи ми увек са Светом Владарком, Дјевом Богородицом,

и са свима Светима занавек.

Амин.

Iz desetine grla začulo se gotovo istovremeno:

— Amin.

Naredio je da se žena unese kako bi joj monasi čitali iz knjige psalama i pomazali je svetim mirom.

Muškarci koji su je držali bili su joj rođena braća. Pravdali su se da, iako je bolesna, nikada nisu ovako nešto od nje videli niti očekivali.

Razumljivo je bilo da su i oni bili prestrašeni i prekomerno uzbuđeni.

Otac Arsenije ih je umirivao.

Zagrlio je obojicu i poveo ih ka manastirskom konaku, dok su monasi blizanci ženu unosili u hram.

Nisam ni primetio da je Dunja za vreme scene sve vreme bila na korak iza mene.

Suze su joj tekle iz tih nebesko-plavih, krupnih očiju.

Pričali su mi kasnije:

Zvala se Jovana.

Došla je sa svoja dva brata.

Išla je nekoliko koraka ispred njih, ubrzano, gotovo kao da pokušava da im umakne, dok su je oni pratili u tišini, razmenjujući zabrinute poglede, ne znajući kako da joj priđu a da je ne uznemire još više.

Njeno stanje bilo je teže nego što bi se spolja moglo naslutiti.

Ono što se u njoj dešavalo nije imalo jasan oblik.

Godinama je nosila u sebi rastrojstvo koje ju je lomilo, ali se nakon povratka iz Amerike sve produbilo i dobilo tamniju,

težu dimenziju.

Ponekad bi joj se činilo da unapred zna da će se dogoditi nešto loše — i to bi se, na njenu jezu, zaista i događalo.

To ju je ostavljalo bez oslonca, rastrzanu između želje da veruje i straha da gubi razum.

Pa ipak, ostala je dobra, gotovo detinje ranjiva.

Upravo je ta njena unutrašnja dobrota činila sve još težim, jer nije imala gde da smesti ono što joj se dešava.

Tokom jeleosvećenja stajala je među narodom, pokušavajući da se sabere i pronađe makar trenutak mira.

Pojanje je ispunjavalo prostor ujednačenim ritmom koji je drugima donosio spokoj — ali se u njoj sudarao sa nemirom koji nije jenjavao.

Ruke su joj u početku jedva primetno podrhtavale, a zatim sve jače, dok ih nije privila uz telo, pokušavajući da zaustavi drhtanje koje je dolazilo iznutra.

Pokušavala je da prati molitvu, da se uhvati za svaku reč kao za oslonac, ali joj je pažnja izmicala, vraćala se u talasima, kao da se u njoj vodi borba koju više ne može da obuzda.

Imala je osećaj da joj se ono sveto što je okružuje izmiče — da stoji na granici nečega u šta ne može da uđe, koliko god to želela.

Borila se da ostane do kraja. Znala je da je to jedino mesto gde još može da traži pomoć.

Ali telo više nije slušalo volju.

Dah joj se skraćivao, pogled mutio, a unutrašnji pritisak postajao nepodnošljiv.

Na kraju je izašla,vodili su je..i onda “totalni prekid filma” !

Monastery 14

As he approached the gate, Father Arsenije could clearly sense that something had already happened in the courtyard.

A tension lingered in the air—that heavy silence which follows unrest.

People stood in a circle, though not too close, as if instinctively keeping their distance from something they did not understand.

At the center—a woman.

She was being held by two men, evidently her relatives. Their faces were strained, their grips firm, as though they feared she might slip away at any moment.

They had brought her, it was whispered among those present, because of an illness. A mental one.

But what was happening now did not resemble any illness they knew.

The woman convulsed in their grasp, suddenly and with unnatural strength.

At one moment she broke free—if only for a fraction of a second—just long enough to seize her hair and tear out two locks.

The short, dry sound of tearing made several women in the crowd turn their heads away.

Then she began to speak.

No—she did not speak.

Words poured out of her that no one understood, yet they sounded ancient, harsh, as though they belonged to another time.

Her voice was deeper than it should have been, fractured, with occasional snarling between syllables.

Later, they whispered—according to the old monk Jovan—that it had been Aramaic, the language spoken by the Son of God, Jesus Christ.

As Father Arsenije drew nearer, the woman suddenly lifted her head and widened her eyes so much it seemed they might burst from their sockets.

As though she had sensed that an adversary was approaching—before she had even seen him.

Her gaze locked onto him.

And then, at the top of her voice, she cried out:

— The American woman! The American woman is ours!

A wave of unease passed through the crowd.

Her face twisted into a mocking grin, and then came the words—crude, indecent, spoken with such certainty as though she knew him better than anyone there.

She addressed Father Arsenije directly. Without fear. Without respect.

On the contrary.

There was something in her voice that did not belong to her—something that sent a chill even through those who did not believe and had come merely as curious visitors.

The two men seized her again, this time more tightly. The twin monks rushed to help, but she did not calm down.

Her teeth ground together so violently that it could be clearly heard.

And Father Arsenije—did not step back.

He stopped a few paces from her.

Calmly.

As though he stood before something he had already seen.

He made the sign of the cross, raised his hands to the heavens, and began to recite a prayer:

Glory, O Lord, to Thy Honorable Cross!
Let God arise, and let His enemies be scattered, and let those who hate Him flee from before His face.
As smoke vanishes, so let them vanish; as wax melts before the fire, so let the demons perish before those who love God and who sign themselves with the sign of the Cross, and who joyfully say:
Rejoice, O most precious and life-giving Cross of the Lord, which drives away demons by the power of our Lord Jesus Christ, who was crucified upon thee, who descended into Hades and crushed the power of the devil, and who has given us thee, His Honorable Cross, for the driving away of every adversary.

O most precious and life-giving Cross of the Lord,
help me always, together with the Holy Lady, the Virgin Theotokos,
and with all the saints, forever. Amen.

From dozens of voices came, almost at once:

— Amen.

He ordered that the woman be taken inside so that the monks might read psalms over her and anoint her with holy oil.

The men holding her were her brothers. They explained, with visible distress, that although she was ill, they had never seen anything like this before, nor had they expected it.

It was clear that they themselves were frightened and overwhelmed.

Father Arsenije sought to calm them.

He embraced them both and led them toward the monastery quarters, while the twin monks carried the woman into the church.

I had not even noticed that Dunja had been standing just a step behind me the entire time.

Tears were streaming from her large, sky-blue eyes.