Select Page

(In english and serbian)

PREDGOVOR

Nekada sam bio veseo i nasmejan dečak — ili sam barem tako izgledao onima koji su me posmatrali sa strane, kroz kratke susrete i površne poglede koji nikada nisu imali dovoljno vremena da se zadrže na onome što je u meni već tada počinjalo da se formira kao neka tiha, nevidljiva pukotina.

Iza tog osmeha, koji je umeo da bude iskren ali nikada potpuno bezbrižan, postojalo je nešto što nisam umeo da imenujem, neka nejasna nelagoda, neka senka koja nije dolazila spolja već kao da se rađala zajedno sa mnom, rasla uporedo sa mojim mislima i učila me da svet ne posmatram samo očima deteta, već i nečim dubljim, težim i neshvatljivo ozbiljnim za tako rane godine.

Moje noći nisu bile samo osvetljene uličnim lampama koje su kroz prozor crtale pravilne oblike po zidovima sobe, već i tim nevidljivim, tihim prisustvom koje se uvlačilo u mene bez najave, bez zvuka, bez objašnjenja — i ostajalo.

Oduvek me je privlačila igra senki, ali ne ona bezazlena, dečija, već ona koja nosi u sebi neku zlokobnu dubinu, kao da svaka senka skriva više nego što pokazuje, kao da u njoj postoji još jedan sloj stvarnosti koji se ne otkriva svima.

Tražio sam neobične pojave u prirodi, zadržavao se na mestima gde drugi ne bi ni pogledali, osluškivao ono što se ne čuje jasno — i tek mnogo kasnije sam shvatio da to nije bila radoznalost običnog deteta, već nešto što je ličilo na poziv, iako tada nisam znao odakle dolazi niti kuda vodi.

U tom detinjstvu, svaka trauma, svaki uzdrhtali trenutak, svaka neizgovorena rečenica ostavljala je trag — ne prolazan, ne površan — već dubok, uporan, poput kapi kiše koja klizi niz staklo i za sobom ostavlja liniju koju ne možeš izbrisati, ma koliko puta pokušao.

Te linije su se vremenom umnožavale, preplitale, i na kraju stvorile mapu po kojoj sam kasnije hodao kroz život, često nesvestan da ne biram puteve sam, već da me nešto iznutra vodi, oblikovano upravo tim ranim, tihim urezima.

Moj otac — čovek koji je po prirodi stvari trebalo da bude oslonac, stub, mera sigurnosti — bio je, uprkos svim svojim nesumnjivim kvalitetima, nestabilan na način koji dete ne ume da razume, ali ga oseća savršeno precizno.

Bio je poput žice na raštimovanoj violini — sposoban da proizvede lepotu, ali isto tako i nelagodu, i to bez upozorenja, bez reda, bez pravila na koja bi se moglo osloniti.

Njegov strah od života nije bio izgovoren, ali je bio prisutan u svakom njegovom povlačenju, u svakom ćutanju koje je trajalo predugo, u svakom pogledu koji je izbegavao ono što se ne može izbeći.

Takav strah ne ostaje zatvoren u jednom čoveku — on se širi, neprimetno, prelazi na druge, ulazi u prostor, u reči koje nisu izgovorene, u atmosferu koja se oseća i kada niko ništa ne kaže.

Moja majka je, nasuprot tome, nosila sve to sa snagom koju sam tek kasnije umeo da razumem — snagom koja ne dolazi iz izbora, već iz potrebe da se opstane, da se sačuva ono što se može sačuvati i onda kada sve ostalo počinje da se raspada.

Bila je poput svetionika u oluji, ali ne onog koji stoji mirno i sigurno, već onog koji se i sam ljulja pod naletima vetra, ali i dalje svetli — ne zato što može, već zato što mora.

Taj teret ju je na kraju slomio, tiho i bez drame, kroz bolest koja nije bila samo fizička, već i posledica dugogodišnje borbe koja je prevazilazila snagu jednog čoveka.

U njenim očima video sam ono što drugi nisu — mešavinu nade i straha, borbe i predaje, svetlost koja pokušava da opstane u prostoru koji joj nije naklonjen.

I možda sam upravo tada, nesvesno, počeo da učim ono što će me kasnije pratiti kroz život — da se najvažnije stvari ne vide jasno, već se naslućuju, i da ono što oblikuje čoveka često dolazi iz tihih, skrivenih mesta.

Stajao sam često pored prozora i posmatrao svet koji se odvijao napolju — običan, svakodnevan, gotovo monoton za nekoga ko ne traži više od onoga što se vidi.

Ali ja sam video nešto drugo.

Video sam pukotine.

Video sam kako se smeh lomi pre nego što postane iskren, kako se reči izgovaraju bez težine, kako se pogledi sudaraju i brzo sklanjaju, kako se iza zatvorenih vrata dešava ono o čemu se ne govori.

Video sam nasilje koje nije uvek imalo oblik udarca, već često oblik tišine.

Video sam kako se ljudi povlače, kako pristaju, kako se mire sa nepravdom kao da je prirodno stanje.

I tada sam prvi put, možda nesvesno, postavio pitanje koje me nikada nije napustilo:

Koliko puta čovek može da skrene pogled pre nego što izgubi sebe?

Odgovor nisam dobio — ali sam počeo da tražim.

I upravo u tom traženju, u tim unutrašnjim borbama koje su dolazile bez najave, počeli su da se oblikuju moji demoni — ne kao nešto spoljašnje, već kao unutrašnje sile koje su imale svoje glasove, svoje razloge, svoju upornost.

Strah, krivica, tuga i bes nisu dolazili odjednom, već su se uvlačili postepeno, zauzimajući prostor, menjajući način na koji vidim svet, ljude i sebe.

I tek mnogo kasnije sam shvatio da borba sa njima nije nešto što može da se izbegne — već nešto što mora da se prođe.

Jer bez te borbe nema razumevanja.

Bez razumevanja nema promene.

A bez promene nema ni onoga što danas, sa mnogo više opreza nego ranije, nazivam — preobražajem.

Trebao mi je dug put da napravim prvi korak.

Sedam godina — ne spolja, već iznutra.

Sedam godina borbe, padova, poricanja, vraćanja, sumnji i pokušaja da razumem da li je sve to samo proizvod uma ili deo nečega mnogo većeg, nevidljivog, ali stvarnog na način koji ne trpi objašnjenja.

Na kraju sam prestao da tražim odgovore na mestima gde ih nisam nalazio.

Prihvatio sam borbu.

Prihvatio sam da nije sve merljivo, dokazivo i objašnjivo.

I upravo tu, na toj granici između razuma i nečega što ga prevazilazi, počela je da se nazire jedna drugačija staza.

Staza koja će me, mnogo kasnije, dovesti tamo gde tada nisam ni slutio da ću kročiti.

Ka manastiru.

Monastery 1