Otac Arsenije je tog dana primio delegaciju visokog ranga sa samog vrha Republike Srbije.
Poseta je bila istovremeno ceremonijalna i nametljiva za mir manastira. Automobili su ulazili jedan za drugim, a za njima cela pratnja: savetnici, kamere, ljudi iz određenih državnih medija i nekoliko žena čudnog izgleda, sa preteranim osmesima i licima koja su više ličila na silikonske maske nego na ljudska lica.
Kao i uvek u takvim prilikama, sve je bilo brzo, probrano i spolja savršeno organizovano.
Nakon njihovog odlaska, kada je konvoj nestao niz seoski put, a dvorište manastira ponovo utihnulo, iguman je već bio u crkvi. Večernja molitva je počela.
Već sam spomenuo da je otac Arsenije bio hrabar i izuzetan čovek. U isto vreme, skroman i staložen. Živeo je za svoju ulogu i iskreno sledio, svake sekunde, jedan jedini cilj: služiti Gospodu Bogu-jedini cilj.
Bez skrivenih ambicija, bez želje za titulom ili uticajem.
Tačno je znao gde stoji unutar hijerarhijske strukture Crkve. Da je ostao na mnogo skromnijem mestu, gde je započeo svoj monaški put, bio bi jednako srećan – možda čak i srećniji.
Ova pozicija igumana, kako sam kasnije shvatio, došla je „preko kanala“, kako ljudi kažu.
U poslušnosti svom episkopu, prihvatio je dužnost bez prigovora i profesionalno radio ono što se od njega očekivalo.
Ali znam da se osećao malo posramljeno.
Posramljeno što je sav duhovni trud kojem se posvetio često korišćen kao ukras za probane, uobičajene manipulacije svakodnevnom politikom.
,U takvim trenucima mnogo se govorilo, još više fotografisalo, dok je stvarnost života ljudi ostajala skrivena iza tih slika.
A on je znao šta se zaista dešava ljudima.
Bio je u stalnom kontaktu sa njima.
Znao je da su mnogi nesrećni, nezadovoljni, bolesni i siromašni – upravo zbog istih ili sličnih ljudi koji su dolazili u manastir, praćeni kamerama i savetnicima.
Sa svoje pozicije mogao je samo da posmatra.I da se moli.
Molio se da nesreća, koja je u obliku polusvetova i bezboštva zavladala ovim krajevima posle 1945. godine, jednog dana bude uklonjena s ove zemlje.
Ali to još nije bilo vidljivo.
Mnoge prilike su propuštene tokom decenija.
Sada sve ovo sažimam i ne citiram doslovno, jer su usledili događaji daleko važniji od mojih ili bilo čijih interpretacija stvarno tragične realnosti u kojoj je jedan narod – među mnogima u svetu – pokušavao da živi.
Narod koji je, kao i svi drugi, potekao od prvih stvorenih ljudi.
Ne od bakterija, virusa, riba, žaba, majmuna, vanzemaljaca ili bilo kakvih čudnih iluzija – već kao ideja briljantnog Uma.
Uma koji je, kako neki tvrde, možda mogao sam sebe stvoriti iz neke kosmičke supe… iz ničega.
Baš kao i danas, priča o poreklu svega agresivno se prezentuje – kao da je sve nastalo iz ničega.
Jasno je da u ovom večnom sporu ja „navijam“ za Gospoda Boga, kako mi je vera ime dala. Jer postoji toliko duhovnih dokaza da njihov broj nikada neće biti poznat.
S druge strane, nemamo tačnu jednačinu, ni naučni dokaz za bilo šta – samo nagoveštaje i fragmente o tome šta je možda bilo i kako se možda dogodilo.
Možda su obe strane samo priče.
Čista slučajnost nečega što suštinski ne postoji.
Generalno, obe strane su kroz istoriju često bile nečasne u svojoj posvećenosti vlastitim verovanjima.
Još gore – mnogi su pokazivali ravnodušnost prema celokupnom stvaranju.
Otac Arsenije mi je to priznao sasvim otvoreno.
U stvari, nekoliko naših razgovora sam parafrazirao u jednu naraciju. Kasnije ću pokušati da ih verno prikažem u kratkim dijalozima, jer bi bilo neprikladno izmišljati detalje.
Posebno iz poštovanja prema samom ocu Arseniju.
Složio se da sve može biti objavljeno kao priča, ali uz jedan uslov: da imena i opisi koji bi mogli otkriti identitet ljudi, kao i sam manastir, ostanu skriveni što je duže moguće.
Razlog za takvu opreznost bio je mnogo dublji.
Jer izvan večnih rasprava o poreklu svega stvorenog, na ovom malom mestu u vremenu i prostoru – ne većem od zrna peska – dešavalo se nešto zaista izvanredno u ovom manastiru.
U duhovnom smislu: dešavala su se čuda.
Čuda koja bi poljuljala temelje razuma čak i za najveći um, naučnika ili ateistu.
Ipak, otac Arsenije nikada nije želeo da to postane javno poznato.
Nije želeo da ljudi navaljuju u manastir u potrazi za čudima.
„Ne, apsolutno ne,“ rekao je jednom čvrsto.
„Nije dozvoljena nikakva promocija. Odmah postaje vašar. Uzeo bih bič i prevrnuo stolove sa suvenirima – baš kao što je
Sin Božji učinio.“
Zatim bi se smirio i dodao:
„Ko je predodređen da zna – dobrodošao.“
Na brzinu sam se istuširao hladnom vodom,presvukao se i urmo se vratio nazad.Dok sam se kretao kroz dvorište manastira, primećivao sam svaki detalj koji je vekovima ostavljao svoj pečat na kamenu i drvetu, na senkama koje su se igrale po starim zidovima i prozorima konaka, dok je otac Arsenije kod ograde zastajkivao mirno, sa blagim, prodornim pogledom koji je uspevao da obuhvati i najmanji pokret i najmanju promenu u prostoru, a opet zadržava neprolaznu smirenost koju samo decenije monaškog života mogu da stvore.
Dodirivao je prstima raznobojne mirisne ruže,dok je sunce polako tonulo ka horizontu, prosipajući zlatne zrake po dvorištu i naglašavajući konture njegovog lica, koje je istovremeno odavalo mudrost, iskustvo i tišinu koju niko osim njega nije mogao da nosi tako prirodno.
Prolazio sam sporim korakom širokim popločanim dvorištem, osećajući mir koji je zračio iz ovih vekovima starim zidina.
Mir koji nije bio samo odsustvo buke, već prisustvo nečega što nadilazi sve svakodnevne brige, nečega što utiče na ritam disanja, na težinu koraka, na težinu sopstvenih misli.
Sve to podsećalo me je na ranu mladost kada sam grešio i tonuo, kada su ljubav, razočaranje i neuspeh oblikovali svaki moj pokret i svaki izbor, i kada su prvi dodiri vere bili poput svetlosti koja se probija kroz tamu sopstvene nesigurnosti.
Kada sam pokušavao da pronađem smisao i mesto gde bih mogao da dišem, da mislim i da osećam bez straha od osuđivanja ili pogrešnog koraka.
Otac Arsenije nije govorio, ali njegov stav, način na koji je stajao, kako je ruke nežno prekrstio i pomerio teške zavese misli sa lica, sve je to bilo dovoljno da se osećam kao da prisustvujem nečemu što nadilazi trenutak.
Nečemu što je tiho, a opet potpuno prisutno.
Stajavši i primećujući kako senke prolaze preko njegovih očiju i kako sunčevi zraci ponekad osvetle pojedine bore koje nose iskustvo, razmišljao sam o složenosti ljudske prirode.
O putevima koji vode do grešaka i iskupljenja, i o tome koliko je retko pronaći nekoga ko može da nosi svoju odgovornost i autoritet sa tolikom unutrašnjom smirenošću, a da pritom ne umanji snagu sopstvene prisutnosti.
Svi pokreti dvorišta — lagani šum lišća, miris zemlje, dim tamjana koji se dizao iz crkve, udaljeni cvrkut ptica — činili su da svaki trenutak postane sveobuhvatan, da svaki pogled, svaki dah i svaki šum dobiju težinu i značaj koji su nadmašivali običan život.
I ja grešnik, tako posmatrajući oca Arsenija, osetio sam spoj prošlosti, sadašnjosti i neizvesne budućnosti, trenutak kada tišina postaje glasnija od reči, kada sama prisutnost prenosi pouke i iskustvo koje ni jedna knjiga ne može preneti.
Ali…u toku šetnje igumana Arsenija po manastirskom dvorištu, kroz kapiju je prošlo nešto što je na trenutak prekinulo mir i ritam popodnevnog svetla !!!
Nečije tiho, gotovo neprimetno prisustvo koje mi je izazvalo kratak trzaj u svesti!
Kao da se moj um kao zajedno sa prostorom dvorišta ne može prilagoditi dolasku nečeg neočekivanog!
Iguman je usporio korak, pogledao u smeru teške manastirske kapije sa blagom, ali prodornom oštrinom u očima.
Zastao sam neprimetno sa strane,zaklonjen smaragdnom tujom. upijajući svaki detalj, svaku gestu i svaki pokret koji je govorio o toj iznenadnoj pojavi.
Osećao sam da taj dolazak nosi svoju neiskazanu težinu, svoj neizgovoreni značaj, i da će svaka naredna sekunda promeniti dinamiku dvorišta i tok popodneva u manastiru.
Kako je figura prolazila kroz kapiju, prostor je na trenutak bio obavijen neizgovorenim pitanjima: ko dolazi, sa kojom namerom, i kakav uticaj će imati na mir manastira?
Sve je delovalo usklađeno sa nekom tihošću prirode – vetar koji je nosio miris zemlje, trave i tamjana, cvrčci koji su se povukli, senke koje su se pomerale sa laganim zveckanjem krošanja, sve se činilo da prisustvo novog dolaska ne naruši samo prostor, već i unutrašnji ritam onih koji su ovde vekovima nalazili spokoj.
Arsenije je stajao mirno, ali njegov pogled nije promašio nijedan detalj: oblik tela, način hoda, težinu koraka.
Svaka linija lica, svaki tihi pokret koji je iznenadni prolaznik načinio bio je uhvaćen, procenjen i upamćen.
Beležio sam u svom umu u tišini ove trenutke, znajući da je sada trenutak koji će kasnije dobiti pravo značenje tek kroz razgovore i događaje koji slede.
Takva lepota je sama po sebi provokacija – ne agresivno, ali dovoljno snažna da se oseća.
Osećala se moć i energija nepoznatog.
I dok je iguman lagano podizao ruku, gotovo instinktivno, kao da želi da pozdravi ili zaustavi prolazak, ja sam posmatrao svaku senku, svaki pokret lišen brzine, ali pun značaja.
Osećaj koji je prožimao dvorište bio je složen – spoj običnog popodnevnog svetla, mirisa zemlje i drveća, tišine manastira, i nečeg što je tek počelo da dolazi, što je izazivalo napetost i radoznalost, ali i tihu, duboku predosećajnu poštu prema prisutnosti koja je ušla kroz kapiju. Sve to činilo se savršeno usklađenim, a opet dovoljno provokativno da se svako kretanje ili pogled pretvori u značajnu, tihu priču koja je čekala da bude otkrivena.
Iguman Arsenije je napravio jedan korak napred, gotovo neprimetno, kao da želi da pruži dozvolu za prolazak, a ipak zadrži kontrolu nad situacijom.
Njegov pogled je procenjivao ne samo njenu spoljašnju pojavnost, već i tihe signale koje je telo slalo .
Siguran sam da je u njemu postojala savršeno izbalansirana kombinacija strogosti i blage blagosti, znajući da je ovo mesto sveto, a opet dopuštajući prolaznikovu prisutnost, ali na način koji održava ravnotežu između discipline i neobične slobode.
Figura je prolazila.
Primetio sam kako njene oči upijaju svaki detalj dvorišta, kako pogledi lete s kamena na kamen, s prozora konaka na stari hrast, kao da pokušava da razume prostor u kojem se našla.
Njena kosa, duga i plava, lagano se pomerala na vetru, a glas joj nije bio potreban da bi prostor prepoznao njeno prisustvo – bilo je dovoljno da se kretala, da diše, da postane deo scene.
I dalje sam stajao sa strane, ali srce mi je ubrzano kucalo; bilo je jasno da ovo nije obična poseta manastiru.
Otac Arsenije je ostao spokojan, ali se mogla primetiti unutrašnja evaluacija, ona sposobnost da prepozna da postoji sloj priče koji još nije otkriven.
Sve je delovalo kao tiha igra moći i kontrole – iguman je znao da će on ili ona, ili oboje, oblikovati trenutak, a ja sam sve upijao kao posmatrač, spreman da zabeležim svaki detalj, jer ovo je bio trenutak koji će odrediti tok sledećih događaja.
Iguman Arsenije se zaustavio, lagano podigao pogled, a u njegovom pogledu bila je prisutna i oštrina i blagost, tiha procena – znak da vidi, ali i kontroliše situaciju. Nije bilo naglih pokreta, samo tih, gotovo nečujan gest koji je prenosio poruku: „Ovo mesto je sveto, ali tvoj prolaz ovde je pod mojim nadzorom.“
Otac Arsenije ju je primio sa miroljubivim osmehom, i jasno je bilo da je njegova odluka da je pusti unutra pažljivo promišljena. Kada je prišla, lagano se naklonila, a glas joj je bio težak i neravan od akcenta, greške u padežima i rodu činile su je još autentičnijom. „Otac Arsenije…“, rekla je, „imam informaciju… čini se da je jedan od monaha moj otac, ali ni on to ne zna.Znam,čudno zar ne? Saznala sam to tek pre nekoliko meseci.“
Njene reči bile su iskrene, gotovo nepogrešive u svojoj težini, a ipak sa dozom stidljivosti koja je skrivala unutrašnju napetost.
Otac Arsenije je pogledao u nju, miran, ali osetno uznemiren informacijom, pokušavajući da proceni kako ovo može uticati na mir manastira. Njegov pogled nije bio osuđujući; bio je pažljiv, balansirajući između duhovnog pravila i ljudske radoznalosti. „Razumem“, rekao je tiho, „i poštujem tvoju iskrenost.
Čuo sam njegov miran glas dok joj je rekao:
„Došla si iz daleka , znači… dobrodošla”.
“Znam za tvoje informacije ,primio sam e mail i jasno mi je da si u potrazi za ocem” .
“Ali ovde, u ovom dvorištu, dužnost je svakog od nas da poštujemo i zaštitimo život koji traži spokoj i molitvu čak i ako taj život nosi pitanja koja još nisu razjašnjena.“
“Nije običaj da se lepšem polu dozvoli boravak u muškom manastiru ali rizikovacemo,napravićemo izuzetak za tebe “
Dunja je klimnula glavom kao znak zahvalnosti, ne pokazujući ni strah ni uzbuđenje, ali ja sam mogao da primetim laganu napetost u njenom držanju, kao da je svaka njena misao prešla preko ograde između sveta izvan manastira i ovog unutrašnjeg dvorišta.
Njeni akcenti i gramatičke greške u srpskom jeziku učinili su da je svaki njen izgovor dodatno simpatičan i …egzotičan .
Dok se približavala drvenoj kućici na rubu šume — mestu koje joj je Arsenije pripremio — nisam mogao da ne primetim kako njena pojava provocira sve, bez obzira na to što su zidovi manastira stari vekovima, a monasi navikli na mir. I u tom trenutku sam shvatio: ovo nije samo poseta — ovo je početak nečega što će promeniti i nju, i igumana Arsenija, i mene samog.
Osetio sam nedokučivo i istovremeno spoj prošlosti, sadašnjosti i neizvesne budućnosti, -trenutak kada tišina postaje glasnija od reči, kada sama prisutnost prenosi pouke i iskustvo koje ni jedna knjiga ne može preneti.
Tada sam shvatio koliko su monasi, koliko su njihovi postupci i njihove odluke pažljivo odmereni, koliko je svaki gest, svaka reč i svaki pogled deo nevidljive mreže koja čuva mir i duh mesta, i koliko je privilegija i odgovornost biti svedok svega toga, biti u stanju da posmatraš, da upijaš, da razumeš bez reči i da pokušaš da osetiš ono što se rečima ne može opisati — taj složeni ples tišine, prisutnosti i svetlosti koji čini da svaki kamen, svaka senka i svaki dah imaju sopstvenu priču i sopstvenu težinu.
Iguman Arsenije je polako dozvao monaha Kirjaka. Njegov glas bio je miran, ali autoritativan: „Oče Kirjače, isprati sestru do kućice na rubu šume i prati da sve bude u redu.“
Otac Kirjak je odmah poslušao i žurno uzeo kofer iz njenih ruku.
Potom se okrenuo prema meni i, sa blagim čuđenjem, pomalo senilno rekao: „Ako sam dobro razumeo… dolazi iz Čikaga? Ovde traži oca… nebeskog…ili oca?“
Njegov glas je bio pun iznenađenja, a ja sam se samo nasmejao ,nisam izdržao jer nijedna jedina reč nije mogla do kraja obuhvatiti tajanstvenost trenutka i težinu svega što se pred nama odvijalo.
Monastery 4
Father Arsenij received a high-ranking delegation from the top of the Republic of Serbia that day.
The visit was as ceremonial as it was intrusive to the monastery’s silence. Cars entered one after another, followed by the entire retinue: advisers, cameras, people from certain state media, and a few women of strange appearance, with exaggerated smiles and faces that looked more like silicone masks than human features.
As always in such occasions, everything was fast, rehearsed, and outwardly perfectly organized.
After their departure, when the convoy had disappeared down the country road and the monastery courtyard had fallen silent again, the abbot was already in the church. Evening prayer had begun.
I have already mentioned that Father Arsenij was a brave and exceptional man. At the same time, humble and composed. He lived for his role and sincerely followed, every second, a single goal: serving the Lord God.
The only goal.
Without hidden ambitions, without desire for rank or influence.
He knew exactly where he stood within the hierarchical structure of the Church. Had he remained in a far humbler place, where he had begun his monastic path, he would have been just as happy—perhaps even happier.
This position of abbot, as I later understood, had come “through the channels,” as people say. In obedience to his bishop, he accepted the duty without complaint and professionally did what was expected of him.
But I know he felt a little ashamed.
Ashamed that all the spiritual striving he had devoted himself to was often used as a decoration for rehearsed, customary manipulations of daily politics. In such moments, much was said, even more photographed, while the reality of people’s lives remained hidden behind those images.
And he knew what was truly happening with the people.
He was in constant contact with them.
He knew that many were unhappy, dissatisfied, sick, and poor—precisely because of those same or similar people who came to the monastery accompanied by cameras and advisers.
From his position, he could only observe.
And pray.
He prayed that the misfortune, which in the form of half-worlds and godlessness had prevailed in these lands after 1945, would one day be wiped from this earth.
But that was not yet visible.
Many opportunities had been missed over the decades.
I now condense all this and do not quote it literally, because many events followed that were far more important than my or anyone else’s interpretations of the truly tragic reality in which one people—among many in the world—tried to live.
A people who, like all others, originated from the first created humans.
Not from bacteria, viruses, fish, frogs, monkeys, aliens, or any strange illusions—but as the idea of a brilliant Mind.
A Mind that, some claim, could perhaps have created itself from some cosmic soup… from nothing.
Just as today, the story of the origin of everything is quite aggressively presented—as if from nothing.
It is clear that in this eternal debate, I “root” for the Lord God, as my faith has named Him. For there are so many spiritual proofs that their number will never be known.
On the other hand, we have no exact equation, no scientific proof of anything—only hints and fragments about what might have been and how it might have happened.
It may be that both are just stories.
Pure coincidence of something that essentially does not exist.
In general, both sides throughout history have often been unworthy in their dedication to their own beliefs.
Even worse—many showed indifference to all creation.
Father Arsenij admitted this to me quite openly.
In fact, I have paraphrased several of our conversations into a single narrative. Later I will try to present them in short dialogues faithfully, because it would be improper to invent details.
Especially out of respect for Father Arsenij himself.
He had agreed that everything could be published as a story, but with one condition: that the names and descriptions that could reveal people’s identities, as well as the monastery itself, remain hidden for as long as possible.
The reason for such caution was much deeper.
For beyond the eternal debates about the origin of all creation, in this small place in time and space—no bigger than a grain of sand—something truly remarkable was happening in this monastery.
In spiritual terms: miracles were occurring.
Miracles that would shake the foundations of reason even for the greatest mind, scientist, or atheist.
Yet Father Arsenij never wanted this to be publicly known.
He did not want people rushing into the monastery in search of miracles.
“No, absolutely not,” he once said firmly.
“No publicity is allowed. Immediately it becomes a fairground. I would take a whip and overturn the souvenir tables—just as the Son of God did.”
Then he would calm down and add:
“Whoever is meant to know—welcome.”
That evening, however, while a few candles burned in the church and the monastery’s peace was slowly returning, something almost imperceptible happened.
At the gate, a woman appeared.
People often visit monasteries, pilgrims in search of peace, comfort, or answers. At first, no one paid her arrival much attention.
Yet one of the younger monks, carrying water from the well toward the kitchen, paused for a moment as she passed. Just for a moment.
Then he lowered his gaze and continued on his way, as if nothing had happened.
In the old oak tree, where a flock of sparrows always lived, the birds suddenly fell silent.
Perhaps it was just a coincidence.
Or perhaps not.
She was unusually beautiful.
Her blonde hair fell over her shoulders, and her eyes were so blue they reminded one of the mountain sky after rain.
Nothing on her face was artificial or striking. On the contrary, she looked as if she had wandered in from another, quieter world.
And I do not know why, but in that moment I felt a vague unease.
A quiet premonition that sometimes arises when one senses a storm approaching, though the sky is perfectly clear.
Later I realized that at that very moment, the perfect peace of the monastery was first subtly disturbed.
Unusual people sometimes appear in monasteries.
But rarely does someone leave an impression that lingers in the air long after passing through the gate.
At that time, no one yet knew that, in one way or another, many things in the monastery would soon begin to revolve around her.
