Posmatrao sam ih sa strane, dovoljno blizu da čujem fragmente razgovora i dovoljno daleko da jasnije vidim ono što se ne izgovara. Ljudi iz sveta politike uvek sa sobom nose isti ritam — kratke rečenice, uvežbane osmehe i onu posebnu vrstu samopouzdanja koja ne dolazi iz unutrašnjeg mira nego iz navike da se stalno bude u centru događaja, dok je manastir, sa druge strane, disao potpuno drugačije, sporije i dublje, kao da odbija da se prilagodi bilo čijoj žurbi.
Otac Arsenije ih je dočekao mirno i dostojanstveno, bez podaničke ljubaznosti i bez potrebe da impresionira bilo koga, jer je u njemu postojala retka vrsta sigurnosti koju ljudi uglavnom pogrešno tumače kao hladnoću, a koja zapravo nastaje onda kada čovek više nema potrebu da sebe dokazuje svakome ko naiđe.
Video sam kako ga pažljivo posmatraju dok govori, očekujući verovatno klasičnu mešavinu crkvene učtivosti i protokolarnih fraza, ali Arsenije nikada nije pripadao toj vrsti ljudi. Govorio je jednostavno, bez suvišnih ukrasa, i upravo zbog toga njegove reči su imale težinu koju mnogi obrazovani govornici nikada ne dostignu uprkos hiljadama izgovorenih rečenica.
Kada je delegacija konačno otišla i kada se konvoj automobila spustio niz seoski put, nestajući iza drvoreda i oblaka prašine koji su ostali kratko da lebde nad putem, manastir je gotovo trenutno ponovo utonuo u svoju prirodnu tišinu, ne u tišinu praznine niti odsustva života, nego u onu vrstu sabranosti u kojoj svaki zvuk dobija drugačiju težinu i u kojoj čovek počinje jasnije da opaža i sopstvene misli.
Otac Arsenije već je tada bio u crkvi.
Večernja molitva počela je bez odlaganja, kao da se ništa spolja nije dogodilo ili kao da je sve što dolazi iz spoljnog sveta već unapred poznato, prolazno i nedovoljno važno da bi poremetilo unutrašnji poredak mesta u kojem ljudi vekovima pokušavaju da se izbore sa sobom.
Možda je upravo u tome bila najveća snaga manastira — svet prolazi kroz njega, ostavlja tragove, donosi nemire, politike, ideologije, ljudske sukobe i prolazne moći, ali ne uspeva potpuno da ga promeni, jer njegov pravi život ne počinje spolja nego iznutra.
Već sam ranije rekao da je otac Arsenije bio neobičan čovek, ali tek sada, posmatrajući ga u tom spoju duhovnog i svetovnog sveta, postajalo mi je jasnije koliko je retka ravnoteža koju nosi u sebi. Bio je hrabar, obrazovan i izuzetno staložen, ali bez one potrebe za značajem koju ljudi često skrivaju iza svojih funkcija i titula. Nije živeo za položaj niti za utisak koji ostavlja na druge, nego za smisao služenja koje mu je povereno, i upravo zbog toga delovao je istovremeno i blisko i nedodirljivo.
Tačno je znao gde se nalazi unutar crkvene hijerarhije i nikada nisam imao utisak da ga to preterano zanima. Često mi se činilo da bi bio jednako miran i kao običan monah u nekom zaboravljenom planinskom manastiru, daleko od javnosti, odgovornosti i stalnih kontakata sa ljudima koji dolaze samo onda kada im nešto treba.
Dužnost je prihvatio poslušno, bez prigovora i bez dramatizacije sopstvenog tereta, ali sam ipak osećao da mu teško pada pretvaranje duhovnog života u protokol, fotografiju i politički dekor. Nikada to nije otvoreno govorio, ali se videlo u načinu na koji bi, odmah nakon ovakvih poseta, odlazio pravo u crkvu, kao čovek koji mora da opere sa sebe višak spoljnog sveta pre nego što ponovo pronađe unutrašnji mir.
Jer znao je ljude.
Ne iz knjiga, ne iz teorije i ne iz površnih razgovora, nego iz ispovesti, bolesti, siromaštva, raspadnutih porodica, izgubljene dece i očaja koji ljudi donose sa sobom onda kada više nemaju gde da odu. Godinama je slušao ono što drugi ne žele ni da čuju ni da nose u sebi, i možda je upravo zbog toga njegov pogled često imao onu skrivenu tugu koju prepoznaju samo oni koji su dugo posmatrali ljudsku nesreću.
Molio se mnogo.
Ne teatralno i ne pred drugima, nego tiho, uporno i gotovo neprimetno, noseći u sebi neku stalnu zabrinutost za narod i vreme u kojem živimo. Često je govorio da se nad ovim prostorima predugo zadržava duh grubosti, grabeži,laži,polusveta i bezboštva, i da posledice toga tek dolaze na naplatu kroz generacije koje odrastaju bez unutrašnjeg oslonca, bez smisla i bez osećaja odgovornosti prema bilo čemu što prevazilazi lični interes.
Ne navodim ovo kao političku misao niti kao konačnu istinu o svetu, nego konstatujem deo njegovog unutrašnjeg pogleda na stvarnost, koji sam godinama slušao kroz naše razgovore, često kasno uveče, dok bi manastir već utihnuo i dok bi se kroz otvorene prozore čuo samo vetar među borovima.
Manastir je u međuvremenu nastavljao da živi svojim sporim i dubokim ritmom, potpuno ravnodušan prema prolaznosti događaja koji spolja deluju važni.
Iza glavne crkve prostirala se ekonomija, deo koji gotovo nikada ne ulazi u priče koje ljudi pričaju o manastirima, a bez kojeg manastirski život ne bi mogao da opstane ni nekoliko dana. Tamo su bile štale, pomoćni objekti, živina, bašte i stari magacini u kojima se osećao miris drveta, zemlje i dugog trajanja.
Sve je bilo uredno, ali bez one sterilne urednosti koja deluje mrtvo.
Krave su stajale mirno u hladovini, preživajući u ritmu koji kao da nije pripadao ovom ubrzanom vremenu. Kokoške su neumorno prekopavale zemlju svojim sitnim i upornim pokretima, dok su se monasi kretali između pplastenika sa povrćem bez žurbe i bez potrebe za glasnim dogovaranjem, jer je red već postojao među njima i nije morao stalno da se potvrđuje.
Upravo tu, dalje od oltara i svečanosti, možda se i najjasnije videlo da molitva nije odvojena od rada.
Naprotiv.
Ovde je rad bio produžetak molitve.
Dok sam posmatrao sve to, pogled mi se ponovo zaustavio na ocu Arseniju koji je stajao kraj ograde i prstima lagano dodirivao latice ruža posađenih uz stazu. Svetlost predvečerja prelazila je preko njegovog lica i na trenutak mi se učinilo da pripada tom prostoru isto onoliko koliko i kamen, drveće, kandila i zvuk zvona koji se povremeno razlivao kroz dvorište.
U meni su se tada ponovo otvorile uspomene koje sam godinama pokušavao da potisnem — promašene ljubavi, pogrešne odluke i oni dugi periodi života u kojima sam imao osećaj da se iznutra polako raspadam, dok sam spolja još pokušavao da održim privid stabilnosti pred ljudima koji ionako nikada nisu mogli videti šta se zaista događa u meni.
Ali upravo ovde, u prostoru manastira, čak su i takve misli dobijale drugačiju težinu, jer više nisu delovale kao optužbe koje čoveka guraju još dublje u sopstveni mrak, nego više kao opomene koje ga, koliko god bolele, ipak vraćaju sebi i teraju ga da konačno prestane da beži od onoga što jeste.
Možda je razlog tome bio upravo taj što se u manastiru čovek mnogo teže skriva od sebe nego bilo gde drugde, pošto tišina, molitva i sporost svakodnevnog ritma ne ostavljaju dovoljno buke iza koje bi mogao sakriti sopstvene slabosti, strahove i praznine koje je godinama zatrpavao pogrešnim izborima i privremenim zaboravima.
Bio sam povratnik, i to ne samo prostoru nego i delu sebe koji sam dugo zapostavljao, misleći da se život može izdržati bez unutrašnjeg oslonca, samo snagom volje i upornim kretanjem kroz dane.
Molitva je vremenom postala deo moje svakodnevice, ali ne poput obaveze koju čovek izvršava da bi umirio savest ili ispunio formu, nego kao mesto na koje sam se vraćao i onda kada imam šta da kažem i onda kada u meni više nema nijedne jasne rečenice osim potrebe da ne ostanem potpuno odvojen od onoga što me je ovde dovelo.
Počeo sam dugo da šetam, da ćutim više nego ranije i da posmatram prirodu bez potrebe da iz svakog prizora izvlačim objašnjenje ili zaključak, jer postoje trenuci kada je dovoljno samo biti prisutan i pustiti da stvari deluju na čoveka bez nasilnog tumačenja.
Alkohol iako kao povremeno bežanje od realnosti postepeno je nestajao iz mog života, a za njim i cigarete, ne kroz neku veliku odluku kojom bih se hvalio pred drugima, nego kroz tihi unutrašnji zamor od svega što me je godinama udaljavalo od sopstvene svesti i pretvaralo dane u niz istih bekstava.
Pisanje je postalo svakodnevno i ozbiljno, ne više kao povremeni nalet inspiracije nego kao disciplina koja me je terala da ostanem budan pred sopstvenim životom, da ne preskačem ono što boli i da ne ulešavam ono što je ružno samo zato što bih lakše podneo sopstvena sećanja.
I tek tada sam počeo jasnije da razumem koliko čovek može godinama živeti udaljen od sebe, potpuno uronjen u navike, poroke, pogrešne odnose i mehanično ponavljanje dana, a da pritom uopšte ne primećuje koliko se iznutra udaljio od onoga što je nekada mogao postati.
Liturgija je vremenom postala oslonac oko kojeg sam počeo drugačije da raspoređujem sopstveni život, a rad u manastirskom dvorištu doneo mi je mir koji nisam uspevao da pronađem ni u dugim razgovorima, ni u pokušajima da razumem sebe samo kroz misli i analize, jer zemlja ne prihvata glumu, ne reaguje na izgovore i ne zanima je čovekova predstava o sebi — ona traži , strpljenje i ponavljanje,disciplinovani fokus na bilo koji životni segment i možda je upravo to bilo ono što je mom dotadašnjem životu najviše nedostajalo.
Sve to zajedno nije me promenilo preko noći niti je od mene napravilo boljeg čoveka u jednostavnom smislu te reči, ali jeste počelo polako da menja način na koji stojim pred sobom, pred drugim ljudima i pred Bogom, a upravo u tom tihom i sporom unutrašnjem pomeranju počeo sam da naslućujem da ono što ljudi ponesu iz manastira nije prolazna uteha ni kratkotrajni mir, nego pravac koji nastavlja da živi u njima dugo nakon što se iz njega vrate u svet.
Dok sam još stajao u dvorištu, između mirisa zemlje, večernjeg vazduha i sporog kretanja monaha koji su završavali svoje obaveze pred službu, ponovo sam osetio ono isto blago pomeranje u svesti koje me je tokom prethodnog boravka u manastiru više puta uznemiravalo i zbunjivalo, samo što je sada bilo jasnije, bliže i mnogo prisutnije nego ranije, kao da se nešto u meni polako navikava na taj neobični način opažanja stvarnosti protiv kojeg sam se još uvek unutrašnje opirao.
Nije to dolazilo kao misao koju čovek sam proizvede.
Nije bilo ni nalik mašti.
Više kao kratka, unutrašnja sigurnost koja se pojavi trenutak pre nego što događaj nastupi, toliko kratko i precizno da odmah poželiš da je odbaciš, jer je neprijatno poverovati sopstvenom osećaju kada za njega nemaš nikakvo razumno objašnjenje.
Pogledao sam prema mlađem iskušeniku koji je iz pravca ekonomije nosio dve pune kante mleka prema kuhinji. Hodao je pažljivo preko neravnog kamenja, spuštenog pogleda, potpuno usredsređen da ne prospe ni kap, i baš u tom trenutku, potpuno neočekivano, u meni se pojavila jasna sigurnost da će se za svega nekoliko sekundi okrenuti prema glasu iza sebe, izgubiti oslonac na mokrom delu staze i prosuti gotovo sve što nosi.
Nisam rekao ništa.
Čak sam pokušao da odgurnem tu pomisao od sebe, nervozan zbog same činjenice da se ponovo javlja, ali već u sledećem trenutku neko ga je dozvao iza konaka, iskušenik je instinktivno podigao glavu, stopalo mu je skliznulo preko tankog sloja vlage na kamenu i obe kante su uz težak metalni zvuk pale na zemlju, razlivajući mleko niz stazu u dugim belim mlazevima koji su polako ulazili u pukotine starog kamena.
Nekoliko monaha se okrenulo prema njemu.
Jedan je odmah prišao da pomogne.
Drugi se samo prekrstio i nastavio dalje.
Za njih je to bio običan manastirski trenutak, sitnica koja se zaboravi posle nekoliko minuta, ali meni srce više nije kucalo mirno, jer sam po ko zna koji put unapred osetio tok događaja sa preciznošću koja više nije mogla lako da se nazove slučajnošću.
Ali tada me je ponovo presekao isti osećaj !
Pogledao sam prema konju vezanom za staru ogradu i u tom trenutku znao da će se odvezati.
Ne kasnije tokom večeri, ne posle službe ili tokom noći kada niko ne obraća pažnju na takve stvari, nego upravo sada, u narednih nekoliko sekundi, pred svima koji će taj događaj doživeti kao običnu manastirsku sitnicu bez ikakvog značenja.
A onda je konj naglo trznuo glavom.
Konopac je skliznuo sa vlažnog drveta neverovatno lako, čvor se raspao u deliću sekunde, a životinja se snažno propela unazad i udarila kopitom o zemlju tako silovito da su kokoške iz obližnjeg prostora uz paničnu buku poletele na sve strane, dok je jedan od monaha povikao i potrčao prema otvorenom prolazu ka bašti.
Sve se dogodilo tačno onako kako sam nekoliko trenutaka ranije već osetio da će se dogoditi.
I upravo me je ta običnost događaja najviše plašila.
Da su u pitanju bile velike stvari, čovek bi možda lakše poverovao da umišlja ili dramatizuje sopstveni život.
Ali ovo su bile sitnice,svakodnevni trenuci.
I baš u tome je ležalo nešto duboko uznemirujuće za mene, jer sam unapred osećao događaje koji nisu imali nikakvu veličinu ni simboliku, nikakvu mističnu težinu kojom bi čovek mogao da opravda sopstvenu zbunjenost, nego su bili sastavljeni od najobičnijih detalja svakodnevnog života — od prosutog mleka koje se sliva niz kamen, od popuštenog čvora na vlažnoj ogradi, od iznenadnog zvuka kopita koji preseče manastirski sumrak i nakratko poremeti ustaljeni ritam prostora u kojem se sve odvija mirno i predvidivo.
„U meni nije bilo nikakvog osećaja posebnosti.
Naprotiv.
Svaki novi trenutak u kojem bih unapred osetio tok nečega običnog donosio je nelagodnost koju nisam umeo da objasnim ni sebi ni drugima.
Jer čovek mnogo lakše podnese veliku nesreću nego pomisao da mu se stvarnost polako otvara nekoliko sekundi prerano.
A upravo to se meni događalo.
I zbog toga sam u jednom trenutku osetio gotovo fizičku potrebu da se udaljim iz dvorišta, da se umijem hladnom vodom, da skinem sa sebe taj neobični unutrašnji pritisak koji je postajao sve prisutniji što sam duže ostajao među ljudima i događajima.
Nisam želeo da poverujem da u tome postoji bilo šta natprirodno.
Mnogo više sam se plašio mogućnosti da nešto u meni polako gubi granicu između osećaja, intuicije i stvarnosti.“