Arsenije se svima javio: „Pomaže Bog, sestre i braćo.“ Odjeknule su tihe, gotovo šapatne replike: „Bog ti pomogao“, iz raznih delova dvorane, iz svakog lica se osećao pomalo strahopoštovanje, pomalo radoznalost, dok su oči sledile svaki njegov pokret, ruke, pogled, kao da traže znak ili potvrdu onoga što se tek počelo objašnjavati. Arsenije je polako podigao ruke, ne da prekine razgovor ili posluženje, već da svojim gestom uobliči tišinu koja je bila potrebna, i počeo je govor, glasom dubokim, ali istovremeno mekim, koji je nosio težinu vekova iskustva, prošlih nesreća i verovanja da svaki trenutak, svaka molitva i svaki čovek u prostoru imaju smisao i ulogu mnogo širu od očigledne:
„Danas smo se okupili ne samo da jedemo ili da budemo zajedno, već da budemo svedoci i učesnici nečega što je mnogo veće od naših pojedinačnih života. Svet u kojem živimo — svet koji nas okružuje izvan ovih zidina — pogođen je anomalijama, ratovima, bezverjem, sekularizmom koji se nameće pod krinkom slobode, i ateizmom koji pokušava da izbriše svaki trag smisla. Sve te sile oblikuju našu svakodnevicu, narode, društva, i naravno, naša srca. Ali ovde, u manastiru, dolazimo da se setimo da postoji zakon koji nadilazi vreme i prostor, zakon ljubavi i vere, zakon Božije milosti. Svaki pokret ruke, svaka molitva, svaka pažnja koju ovde uložimo nije puka ceremonija — ona je delovanje koje prodire dalje od naših čula i razuma, dopire do onog nevidljivog sveta, gde se dešavaju stvari koje ljudski mozak ne može potpuno razumeti, ali ih duša prepoznaje.“
Njegove rečenice nisu bile kratke; one su se širile kao talasi, prelazile preko posetilaca, monaha, učenika bogoslovije, žena koje pomažu, i gostiju koji su tu prisustvovali sa radoznalošću i strahopoštovanjem. Nastavio je:
„Kada se govori o nesrećama i o patnji koju vidimo svuda oko sebe — ratovi, gladi, bolesti, siromaštvo, moralne anomalije — ne možemo to gledati samo kao slučajnosti ili prirodne zakone. Postoje sile koje pokušavaju da umrtve dušu, da zbune srce i da čoveka odvoje od njegove unutrašnje svetlosti. Ali svaki od vas, svaki čovek koji je ovde prisutan, svojim postojanjem, molitvom, pažnjom i spremnošću da bude deo zajednice, stvara zaštitni prostor, zid vere koji odražava Božiju milost. Zato je danas prisutno toliko ljudi — jer svaki život, svaki doprinos, svaka molitva zajedno grade energiju koja se prenosi daleko izvan ovih zidina i vraća se, često nevidljivo, da bi uticala na svet i ljude koji nisu ovde.“
Dok je govorio, pogled mu je prelazio preko lica okupljenih, beležio je reakcije, prepoznao one koji su sumnjali, one koji su bili umorni, one koji su nosili svoje unutrašnje demone, kao što ih je Jovana nosila. Njegove reči nisu bile samo objašnjenje; bile su pokušaj da se spoji sve ono što je svet napustio, sve što je poverovalo da je izgubljeno, i da pokaže kako čak i najmanji znak vere može biti prekretnica.
„I dok jedemo, i dok čitamo Psalme Davidove, koje naši monasi neprestano izgovaraju za vreme obroka, shvatamo da svaka reč, svaki ton, svaki dah ima svoju težinu, i da ne postoji mali ili nevažan čin. Sve što činimo u zajednici — od molitve do obroka, od smeha do tišine — odjekuje dalje nego što možemo zamisliti, oblikuje događaje, utiče na nesreće i donosi promene onima koji su, možda, daleko od nas, ali na čiji život imamo moć da utičemo kroz Božiju milost.“
“Zato je danas prisutno toliko ljudi — jer svaki život, svaki doprinos, svaka molitva zajedno grade energiju koja se prenosi daleko izvan ovih zidina i vraća se, često nevidljivo, da bi uticala na svet i ljude koji nisu ovde.“
Dok je govorio, pogled mu je prelazio preko lica okupljenih, beležio je reakcije, prepoznao one koji su sumnjali, one koji su bili umorni, one koji su nosili svoje unutrašnje demone, kao što ih je Jovana nosila.
Njegove reči nisu bile samo objašnjenje; bile su pokušaj da se spoji sve ono što je svet napustio, sve što je poverovalo da je izgubljeno, i da pokaže kako čak i najmanji znak vere može biti prekretnica.
„I dok jedemo, i dok čitamo Psalme Davidove, koje naši monasi neprestano izgovaraju za vreme obroka, shvatamo da svaka reč, svaki ton, svaki dah ima svoju težinu, i da ne postoji mali ili nevažan čin.
Sve što činimo u zajednici — od molitve do obroka, od smeha do tišine — odjekuje dalje nego što možemo zamisliti, oblikuje događaje, utiče na nesreće i donosi promene onima koji su, možda, daleko od nas, ali na čiji život imamo moć da utičemo kroz Božiju milost.“
„Ali, draga braćo i sestre,“ nastavio je Arsenije, glasom koji je ispunjavao svaki kutak dvorane, „nije samo svet izvan naših zidina u haosu i patnji zbog prirodnih nesreća i slabosti ljudskih srca.
Postoje oni koji dolaze sa vrha — vladari, moćnici, oni koji oblikuju društva, zakone, ideje — i čija dela često izgledaju nevidljivo, ali čiji uticaj doseže duboko u živote običnih ljudi.
Njihove reči su lake i privlačne, obećavaju napredak, sigurnost, slobodu; ali iza njih se kriju sile manipulacije koje odvode ljude od istine, koje ih razdvajaju, koje zbunjuju dušu i oslabljuju sposobnost da prepoznaju ono što je stvarno dobro i pravedno.“
Pogled mu se zadržao na okupljenima, a njegov glas je sada bio pun ozbiljnosti i težine, gotovo kao da nosi sopstvenu borbu kroz vreme:
„Ti isti vladari, u svojim salonima i kabinetima, često donose odluke koje utiču na mase, koristeći strah, pohlepu, poluistine i laži. Ljudi na vrhu često ne vide nikakvu moralnu odgovornost prema onima koji nisu njihovi saborci.
Oni nameću verovanja, proizvode nesigurnost, siju razdor među narode, a sve to dok se prikazuje kao red, zakon, napredak ili zaštita.
I onda narod gubi tlo pod nogama, moral nestaje, a vera bledi, jer se svaka reč i svaki zakon pretvara u sredstvo kontrole, a ne u put spasenja.
Često zaboravljamo da manipulacije nisu samo spoljašnje — one ulaze u kuće, u porodice, u umove, i postaju deo svakodnevnog života, a ljudi koji su na nižim položajima misle da su sami odgovorni, dok istina ostaje skrivena.“
Dok je Arsenije izgovarao ove rečenice, prostorija je bila tiha, ali njegova energija je oblikovala težinu trenutka: svaki monah, svaka bogoslovski učenik, svaki gost i svaka žena koja je pomagala — svi su mogli da osete sloj realnosti koji obično ostaje nevidljiv.
Nije bilo optuživanja, nije bilo besa; bila je to hladna, ali nežna analiza sveta, objašnjenje sile koja deluje kroz strukture i hijerarhije, a koja se ne vidi očima već prepoznaje duhom.
„Zato smo ovde, i zato je ovaj manastir, i svaki njegov stanovnik, i svaka molitva koju izgovaramo, toliko važna,“ nastavio je. „Ovde gradimo duhovni štit, ovde se oblikuje energija koja, iako deluje nevidljivo, prodire u svet i pomaže onima koji su nemoćni da prepoznaju obmane i manipulacije.
Svaka molitva je svetlo, svaka pažnja je otpor, a svaki čin ljubavi i saosećanja su oružja koja se ne vide, ali koja menjaju tok događaja i štite one koji ne znaju da su zaštićeni.“
„Ta energija, draga braćo i sestre,“ nastavio je Arsenije, glasom koji je sada bio dubok, smiren, ali nepokolebljiv, „nije samo ljudska, nije ni vidljiva očima; to je Sveti Duh koji obuhvata svaku stvar na svetu, svaku misao, svaki čin, svaki dah koji se rodi i nestane.
On je neprekidno prisutan, čak i kada ga ne osećamo, čak i kada ljudi pokušavaju da ga ugase svojim sumnjama, svojim pohlepom i svojim delima moći. Svaka vaša molitva, svaki osmeh, svaki čin ljubavi ili strpljenja stvara talas te energije koji se širi daleko izvan onoga što mislimo da vidimo.“
Podigao je ruku, i oči mu zasijale u toplom svetlu svetiljki:
„Zato smo ovde, okupljeni u ovom manastiru, jer ovde je energija koncentrisana, ovde je Sveti Duh prisutan snažnije, ovde svaki od vas učestvuje u onome što nadilazi razum. Kada se svet suočava sa ratovima, nesigurnošću, manipulacijama i obmanama onih koji dolaze sa vrha, kada narodi bivaju zbunjeni, kada laži postaju zakon, ovde se stvara zaštita. Ovde se oblikuju svetlosni tokovi koji ulaze u duše i pomažu onima koji još ne znaju da su zaštićeni.“
Arsenije je napravio mali predah, i zatim je dodao: „Pogledajte sada sve ove ljude — monahe, sveštenike, bogoslovce, žene koje pomažu, učesnike iz sveta koji dolaze sa svojih staza. Svaka pažnja, svaki osmeh, svaki čin brige, svaka molitva koja se izgovori, upliće se u taj tok Svetog Duha i deluje u svetu. To je razlog što smo ovde zajedno. Nije slučajno da je danas toliko prisutnih, nije slučajno da su se događaji odvijali baš ovako.
Svaka energija koju ovde unesemo menja ono što je daleko, što je skriveno, što ljudskim očima deluje nepokretno i nepromenjivo.“
Zatim se njegova pažnja okrenula ka Jovani, koja je još uvek drhtala, oči pune unutrašnje borbe. „Ne brini, devojko, ne boj se demona koji te progone.
Oni su slabiji od onoga što ovde gradimo.
Svaki strah, svaka bol, svaki nemir koji nosiš, preobražava se kroz molitvu u snagu.
A ono što vidiš, predosećaš ili osetiš — to nije kazna, već upozorenje, znak da Sveti Duh deluje kroz tvoju osetljivost.
Ako ostaneš prisutna, ako se povežeš sa ovom energijom, postaješ njen kanal, i kroz tebe dolazi zaštita, ne samo za tebe, već i za druge.“
Arsenije je podigao ruke, i glas mu se širio kroz dvoranu:
„Zato molimo, i zato činimo dobro, jer u svetu gde laži, manipulacije i pohlepa dolaze sa vrha — gde se sile moći često koriste protiv slabih i neiskusnih — samo Sveti Duh može uneti pravu ravnotežu, može svetlosti dati put kroz mrak, može čuvati ono što je nevidljivo, a vredno.
I ovo, dragi moji, nije teoretski, nije misaoni pojam — to je iskustvo, koje svaki od vas danas oseća, kroz svaki trenutak, kroz svaki dah u ovom manastiru.“
Arsenije je zastao, pogled mu je obuhvatao sve prisutne, i glasom mirnim, ali snažnim, započeo:
„Braćo i sestre, ovo okupljanje nije obična ceremonija. Ovde, u hramu, mi učimo da živimo prema Hristovim zapovestima, da kroz post, kroz pričešćivanje SvetihmTajnama, oblikujemo sebe.
Ne radi se o svetosti koja dolazi spolja, već o onoj koja se rađa u srcu, u borbi sa svakom pokvarenom pomisli, sa svakom sumnjom, sa svakim zlom koje nosimo u sebi.“
Njegove reči su se širile kroz prostoriju, polako ali neumoljivo:
„Postimo ne samo hlebom i vinom, već i svojim strastima, pohlepom, svojim egom.
Pričešćujemo se Hristovim Telom i Krvlju, ne da bismo se hvalili ili prikazali svetu, već da bismo postali učesnici Njegove pobede nad smrću i grehom.
Svaki trenutak introspektivne molitve, svaka borba sa sopstvenim mislima i željama, vodi nas bliže Njemu, i samo tako možemo oprostiti i onome koji nas je najviše povredio.“
Zagrevajući se u besedi, glas mu je postajao topliji, prodorniji, kao da prodirući u srca prisutnih prenosi težinu i važnost onoga što govori:
„Oprostiti neprijatelju nije slabost, već najviša snaga, jer u tom oprostu prepoznajemo Hrista u sebi i u drugima.
Svaka molitva, svaka pokora, svaki čin milosrđa unosi red u haos sveta, jer dok se borimo se sobom i sopstvenim zlom, učestvujemo u onome što ljudski um često ne može da razume, ali srce poznaje — u spasenju i oslobođenju, u prisutnosti Božjoj.“
„Naravno, priznajem i poštujem nauku, dostignuća i otkrića čovečanstva,“ nastavio je Arsenije, glasom smirenim, ali prodornim, koji je nosio težinu svake reči. „Mnogo toga što nam je bilo skrivano, polako otkrivamo.
Postižemo ono što je nekada izgledalo nemoguće, istražujemo svemir, krećemo se ka drugim planetama, ali na našoj sopstvenoj još uvek ne poznajemo ni sebe.
Još uvek ne razumemo uzroke patnje, ni složenost ljudskih odnosa, ni sile koje oblikuju društva i narode.
Naša zemlja, naš svet, često se kreće bez reda, a pravila se krše svakog trenutka.
Sve se radi preko reda i bez pravca, a oni koji bi trebalo da vode i usmeravaju, vladaju ne razumevanjem, nego moći i interesima.
U tom haosu, gde su zakoni često samo papir, a pravda privilegija, ljudi gube osećaj odgovornosti i zaboravljaju da su njihova dela deo veće slike — dela koja imaju posledice na svakoga, ovde i sada, kao i na buduće generacije.
A mi, u manastiru, učimo da postoji drugačiji red. Red koji ne zavisi od moći, bogatstva ili političke manipulacije.
Red koji se rađa u srcu čoveka, kroz post, molitvu, oprost, kroz unutrašnju borbu sa sobom i sa svakom pokvarenom pomisli. Dok svet spolja gubi put, mi ovde učimo da se pronađe put unutra, jer samo kroz duhovni red moguće je uočiti haos i nepravdu spolja, bez da nas on obuzme ili pokori.“
„Ali, braćo i sestre,“ nastavio je Arsenije, glasom koji je sada nosio ne samo težinu istine, već i ljutnju, ali kontrolisanu, „nije kriv samo vrh, nije kriv samo onaj ko manipuliše, ko vlada i laže. I mi smo deo svega ovoga.
Mi, obični ljudi, dozvolili smo da nas vode kao marvu, da budemo poslušni, da se povinujemo bez razmišljanja, da gledamo samo svoj interes i da zanemarimo šta je pravedno, šta je humano.
Ovo nema nikakve veze sa obrazovanjem, ni sa neznanjem, ni sa naivnošću.
Ovo je nešto mnogo gore — čista ljudska glupost!
Glupost koja ne poznaje granice, koja vodi u ponore sebičnosti, mržnje i ravnodušnosti.
Koliko puta smo okrećući glavu dozvolili nepravdu? Koliko puta smo ćutali pred zlom, jer nas nije doticalo direktno?
Koliko puta smo mislili da je tuđe trpljenje nečija druga stvar, dok nas naše vlastito zadovoljstvo i udobnost slepo vode napred?
I u toj gluposti leži opasnost veća od svake sile spolja. Veća od ratova, od nesreća, od laži koje dolaze sa vrha.
Ona nas razara iznutra, ona nas pretvara u poslušne lutke, a svet oko nas u haos bez kraja.
Zato smo ovde, u ovom manastiru, da ne budemo marva, da ne budemo samo posmatrači.
Da se borimo, da postimo, da molimo, da se pričestimo Hristovim Tajnama, da oprostimo i najgorem neprijatelju, i da, kroz tu borbu, naučimo da razlučimo dobro od zla, i da ne izgubimo ljudskost ni kada nas sve vuče ka bezdanu.“
„Ne govorim vam ovo da bih se i ja svrstao u iste takve manipulatore koje kao narod porađamo, a tu mislim na našu majku Srbiju; ne uvodim vas rečima u pasivnost i nedelovanje!
Naprotiv, braćo i sestre, govorim da probudimo ono u nama što još može da vidi, da razume i da deluje, da se ne povinujemo lažima, ni moćnicima, ni sebičnosti, ni navici ćutanja.
Jer, dok svet oko nas klizi u haos, dok se kreću sile koje ne poznaju meru — ratovi, laži, bezverje i nesreće — mi u sebi moramo gajiti svetlost razuma, svetlost vere i hrabrost da se usprotivimo zlu, počevši od sopstvene slabosti, sopstvene gluposti i ravnodušnosti.
Ne možemo čekati da drugi reše ono što mi možemo ispraviti u sebi, jer se upravo od tih unutrašnjih bitki rađa snaga da menjamo spoljašnji svet.
Svaka molitva, svaka borba sa pokvarenim mislima, svako opraštanje — i sebi i drugima — čini nas drugačijima, jačima, sposobnijima da prepoznamo manipulaciju koja dolazi odozgo, ali i one sopstvene koje kradu naš mir i ljudskost.
Samo tako, kroz post, molitvu, pričest i činjenje dobra, možemo ostati ljudi, a ne marva koja sledi sve što joj se servira.
I zapamtite, ovo nije apstraktna pouka; ovo je naš život sada, ovde, u svetu gde je sve naopako, gde se prirodni red ignoriše, gde se vrednosti zaboravljaju, a ljudi pretvaraju u figure na tuđoj šahovskoj tabli.
Na nama je da ne dozvolimo da nas pomeraju sile koje nas pokušavaju uklopiti u lažnu stvarnost.“
„I pogledajte šta smo uradili sebi, braćo i sestre. Da li smo, potomci Svetog Save, prihvatili petokraku zvezdu?
Da li smo njegovu sliku zamenili belosvetskim okošem, kukavičjim jajetom podmetnutim sa strane, i to ne videći kao zlo, nego kao nešto što je ‘napredak’? Jesmo li? I šta je prorekao Sveti Jovan Kroštanski za one koji sa petokrakom na čelu dođu?
Ne znamo, jer ne želimo da znamo, a možda i ne smemo.
Ideologija nas je opila, a hrabri, oni koji su govorili i nisu ćutali, završavali su pod zemljom ili na Golom otoku.
Da li je ovo delo Srba? Naš narod je učinio ovo sebi i sebi bližnjima?
Sapunica kratkog slatkog života bila je iluzija; brzo su došli ratovi, ludilo i klanje.
Da zlo bude veće, naš narod je označen kao krivac, opljačkan, bombardovan, oštećen na svetim teritorijama, a lažne patriote i psi rata podigli su svoj vrednosni sistem, koji vlada i danas.
I sada, pitaju se zdravi, oni koji nisu poslušna marva: ‘A gde ćemo? Za kim ćemo? Šta ćemo?’
I uvek dođe neki slepac da nas vodi, i vodi nas u još dublju provaliju dok se ne uništimo sami, dok se međusobno ne pokoljemo.
Da je, Srbine, svako od nas uredio svoj dom i svoje dvorište, da je bio jak u veri, u porodici, u sebi – niko ne bi mogao da mu ubija decu, niko ne bi smeo da nas plaši. Jer takve, braćo i sestre, ne diraju.
A da li mislite da možete da krenete na nekog visokog dva metra sa mišićima i majstorom u borilačkim veštinama, sami, golih ruku?
Ne ide, ne ide. I tu se vidi slabost naroda, slabost onih koji se boje sopstvene moći i sopstvenog integriteta.
Zato, braćo i sestre, ne tražimo krivca spolja, ne krivimo samo državu, ideologiju, neprijatelje; pogledajmo unutra, u sebe, u naše kuće, u naše porodice, i počnimo od sebe da popravljamo svet.
Jer, dok to ne uradimo, dok se ne oslobodimo sopstvene marvosti, sve spoljašnje sile samo će nas dalje vući u provaliju.“
„I zato ste danas ovde, braćo i sestre, i zato je ovaj manastir ispunjen tolikim licima – monasima, učenicima bogoslovije, sveštenicima, ali i ljudima iz sveta, onima koji dolaze sa državnih mesta, sa visine svojih funkcija.
Svi su oni došli iz dva razloga: jedan je vidljiv i jasan – podrška crkvi, poštovanje monaštvu, priznanje vrednosti molitve i postojanja svetog mesta.
Ali drugi, suptilniji, dublji, tiče se glasa, moći, i opasnosti koju predstavlja glas čoveka koji ne ćuti, koji govori istinu i koji ne želi da bude utišan.
U ovom svetu, braćo, često se dešava da oni koji imaju odgovornost i položaj pokušavaju da ućutkaju one koji svojim rečima pomeraju svest naroda. Zbog toga je važno da znate – svaki glas ovde u manastiru, svaka molitva, svaki trenutak pažnje, svaki čin dobrote ili čiste volje, ima snagu da promeni tok nevidljivih sila, da umiri nemir, da usmeri zlo ili ga bar odloži.
Zato je važno da mi, monasi i sveštenici, ali i svi prisutni, budemo oprezni, i da svaku energiju i pažnju koristimo za ispravnu svrhu. Jer postoje sile koje ne gledaju samo na veru, već i na moć, na uticaj, na glas, na ono što može da se kaže i ono što može da se zaustavi. I zato smo ovde, da se svetinja ne iskorišćava, da glas ne postane oružje protiv nas samih, i da se pokaže – snaga duše je jača od svakog poretka, od svake manipulacije, od svakog pokušaja da se utiša istina.“
„Ne mislite, braćo i sestre, da da biste služili Bogu morate svi nositi isti krst na leđima, hodati istim ulicama, biti monasi ili sveštenici. Svako od vas, bez obzira na poziciju, zvanje ili dar, može doprineti svetosti sveta – svojim mislima, svojim delima, svojim trpljenjem i svojom dobrotom.
Neko kroz molitvu u tišini, neko kroz posao kojim pomaže bližnjima, neko kroz odricanje i strpljenje koje pokazuje u kući ili na ulici.
Bog daje svakome od nas mogućnosti u skladu sa našim darom i snagom, i niko nije manji ili veći samo zato što njegova služba izgleda drugačije.“
„Zahvaljujem se prezviterima Božjim i svima koji su se potrudili da danas jeleosvećenje bude dostojno i na slavu Božju.
Bog vas sve blagoslovio. Poslužite se… i neka se naše druženje nastavi do večernje službe.“
Zastao je na trenutak, kao da u sebi meri sledeće reči, pa mu se pogled smirio i produbio, a glas postao tiši, ali oštriji u svojoj jasnoći:
„A sada… ono što je mnoge od vas uznemirilo… ono čemu ste danas bili svedoci.“
Blagi talas nelagode prešao je preko trpezarije; poneko je oborio pogled, neko se jedva primetno pomerio na mestu.
„Ono što se dogodilo između dvojice braće u Hristu nije rođeno iz mržnje, niti iz gneva, niti iz bilo kakve istinske agresije.
Monah Kirjak i iskušenik Dragan nisu ljudi nasilja, niti je njegovo srce sklono sukobu.
Ono što ste videli bio je trenutak dopuštene slabosti, ne pad vere, već pad budnosti.“
Reči su ostale da vise u prostoru, teške, ali čiste.
„Kada je duša opterećena, kada pred vama stoji neko ko nosi nemir koji ne može da obuzda — kao što je Jovana nosila — tada se granica između vidljivog i nevidljivog stanjuje i demonske sile imaju prostor za delovanje.
Reč izgovorena u takvom stanju nije uvek samo reč.
Ona može postati podstrek, pomisao, izobličenje koje traži pukotinu u tuđoj nepažnji.“
Pogled mu je na trenutak pao na Jovanu.
„Ona nije prošla pored njih kao neko ko vlada sobom, već kao neko ko se bori — rastrzana između bolesti i onoga što tu bolest i našu svetinju u njoj izvrće i ismeva.
I u tom prolazu, u tom jednom trenutku, izgovorena jedna reč načinila haos.
Kratko je zastao.
„To ih ne čini krivima. To ih čini ljudima.“A protivnik je vekovima izbrušen da egzistira na ljudskoj patnji i grehu to je nadam se svim prisutnim osobama kristalno jasno.
U trpezariji kao da je nešto popustilo, nevidljivo, ali opipljivo.
„Kirjakova tuga , osećaj srama i krivice sada nisu zbog samog čina, već zbog saznanja da i najmanji gubitak pažnje može otvoriti vrata pomutnji i savetovaću ga da odmah prestane sa tim i da sve svoje brige ostavi Sinu Božjem koji vodi računa o tome.
“Da li je tako brate Kirjače”?
Sa vidljivim olakšanjem monah Kirjak se svečano poklonio u pravcu igumana Arsenija.
I to nije osuda ! Ne,nikako! -viknuu je tako da reči dobiju svoj eho medj’ debelim zidovima manastirske zgrade.
To je pouka,to je ali i jasna poruka da su se sile mraka nekako približile ovom svetom mestu-siguran sam da postoji razlog.
Za sve nas to predstavlja znak da se pazimo i da budemo budni jer kao što napisa apostol Petar :” Budite trezni i pazite , jer suparnik vaš, djavo, kao lav ričući hodi i traži koga da proždere”.
Zatim je njegov pogled omekšao, i polako se zaustavio na Dunji.
„A ti, dete…“
Glas mu je sada bio gotovo očinski.
„Došla si bez znanja, bez učenja, bez krštenja… a ipak si došla.
I tražila si.i našla si svoga oca koji je hvala milom Bogu naš sabrat u ovome manastiru, pa tako i svi mi trebamo pronaći svoga oca Nebeskoga!
Tišina je sada bila drugačija, dublja i prodornija.
„Ne misli dete Božje da je ovo malo”.
Mnogi su rođeni u veri, pa nikada ne pronađu kao putokaz ono što si ti danas osetila,videla i dotakla.
Put pred tobom neće biti lak.
Demonska sila te je iz nekog razloga ,da tako kažem -prozvala ,targetirala
u dva navrata…ali ne boj se,nemoj se plašiti čedo Božje jer sila kojom se mi suprotstavljamo onima koji su izbačeni na zemlju je nemerljivo veća od demona pakla i njihovog vodje.
Polako je podigao ruku,načinio prstima znak Isusa Hrista i blagoslovio rabu Božju Dunju,monaha Kirjaka,iskušenika Dragana i rabu Božju Jovanu.
„Neka vas Gospod vodi, i blagoslovi ,neka vam ojača srce i neka miiost Njegova na vama počiva.“
Sklopljenih očiju,ruka je tako ostala podignuta još koji trenutak u vazduhu, kao da zadržava taj blagoslov u prostoru, a zatim se lagano spustila.
Sa tim pokretom, kao da je i težina događaja počela da popušta.
Dugo niko nije govorio.
Svedok sam tome da su reči oca Arsenija duboko pogadjale srž i suštinu, kao što strela prolazi kroz strelu koja je već završila u centru mete .
Upravo tako.
Blagi šum pomeranja stolica, tišina koja se vraća u uobičajeni tok, i ljudi su polako počeli da ustaju, uzimaju hleb, razmenjuju tihe reči, kao da se sve što je izgovoreno već polako spušta u svakoga ponaosob.
Monastery 16
That is why so many are gathered today—because each life, each contribution, each prayer together builds a force that extends far beyond these walls and returns, often unseen, to influence the world and those who are not here.”
As he spoke, his gaze swept over the assembled faces, noting reactions, recognizing those who doubted, those who were weary, those who carried inner demons, as Jovana did.
His words were not only explanation; they were an attempt to connect all that the world had abandoned, all that had been deemed lost, and to show how even the smallest sign of faith could be a turning point.
“And as we eat, and as we recite the psalms of David, which our monks continuously intone during meals, we realize that every word, every tone, every breath carries weight, and that there is no small or insignificant act.
Everything we do in this community—from prayer to eating, from laughter to silence—resonates further than we can imagine, shaping events, affecting misfortune, and bringing change to those who may be far from us, yet whose lives we can touch through God’s mercy.”
“But, dear brothers and sisters,” Arsenije continued, his voice filling every corner of the hall, “it is not only the world beyond our walls that lies in chaos and suffering, shaken by natural calamities and the frailty of human hearts. There are also those who come from above—rulers, men of power, those who shape societies, laws, and ideas—whose actions often appear invisible, yet whose influence reaches deep into the lives of ordinary people. Their words are light and enticing, promising progress, security, freedom; yet behind them lie forces of manipulation that draw people away from the truth, that divide them, that confuse the soul and weaken its ability to recognize what is truly good and just.”
His gaze lingered upon those gathered, and his voice now carried a gravity and weight, as though bearing within it a struggle that stretched across time:
“These same rulers, in their salons and offices, often make decisions that affect the masses, wielding fear, greed, half-truths, and lies. Those at the top rarely feel any moral responsibility toward those who are not their allies. They impose beliefs, manufacture uncertainty, sow division among nations—all while presenting it as order, law, progress, or protection. And so the people lose their footing, morality fades, and faith grows dim, for every word and every law becomes a tool of control rather than a path to salvation. We often forget that manipulation is not only external—it enters our homes, our families, our minds, and becomes part of everyday life, while those in lower positions believe themselves solely responsible, and the truth remains concealed.”
As Arsenije spoke, the room was silent, yet his presence shaped the weight of the moment: every monk, every student of theology, every guest, every woman who served—each could sense a layer of reality that usually remains unseen. There was no accusation, no anger; it was a cold yet gentle analysis of the world, an explanation of forces that act through structures and hierarchies, unseen by the eye yet recognized by the spirit.
“That is why we are here, and why this monastery—and every one of its inhabitants, and every prayer we utter—is so important,” he continued. “Here we build a spiritual shield; here an energy is formed which, though unseen, penetrates the world and aids those who are unable to discern deception and manipulation. Every prayer is light, every act of attention is resistance, and every deed of love and compassion is a weapon unseen, yet capable of altering the course of events and protecting those who do not even know they are protected.”
“That energy, dear brothers and sisters,” Arsenije went on, his voice now deep, calm, yet unwavering, “is not merely human, nor is it visible to the eye; it is the Holy Spirit, encompassing every thing in the world—every thought, every act, every breath that is born and fades. It is ever-present, even when we do not feel it, even when people attempt to extinguish it through doubt, greed, and the exercise of power. Every prayer you offer, every smile, every act of love or patience creates a wave of that energy that travels far beyond what we imagine we see.”
He raised his hand, and his eyes shone in the warm glow of the lamps. “That is why we are here, gathered in this monastery—because here the energy is concentrated, here the Holy Spirit is present with greater strength, here each of you partakes in that which surpasses understanding. When the world is confronted by wars, uncertainty, manipulation, and deception from those above; when nations are confused, when lies become law—here, protection is formed. Here, streams of light are shaped that enter into souls and help those who do not yet know they are protected.”
Arsenije paused briefly, then added, “Look now at all these people—monks, priests, students of theology, women who serve, and those who come from the world, each from their own path.
Every act of attention, every smile, every gesture of care, every prayer spoken is woven into that current of the Holy Spirit and acts within the world. That is why we are here together.
It is no coincidence that so many are present today; it is no coincidence that events have unfolded in this way.
Every energy we bring here alters what is distant, hidden—what appears immovable and unchanging to human eyes.”
Then his attention turned toward Jovana, who was still trembling, her eyes filled with inner struggle.
“Do not be afraid, child,” he said gently. “Do not fear the demons that pursue you.
They are weaker than what we are building here. Every fear, every pain, every unrest you carry is transformed through prayer into strength.
And what you see, what you sense, what you feel—it is not punishment, but a warning, a sign that the Holy Spirit is working through your sensitivity.
If you remain present, if you connect with this energy, you become its vessel—and through you comes protection, not only for yourself, but for others.”
Arsenije raised his hands, and his voice spread through the hall:
“That is why we pray, and why we do good—for in a world where lies, manipulation, and greed descend from above—where the forces of power are often used against the weak and the inexperienced—only the Holy Spirit can restore true balance, can give light a path through darkness, can preserve what is unseen yet precious.
And this, my dear ones, is not theory, not abstraction—it is experience, which each of you feels today, in every moment, in every breath within this monastery.”
He paused again, his gaze embracing all present, and with a calm yet powerful voice began anew:
“Brothers and sisters, this gathering is not an ordinary ceremony.
Here, within the temple, we learn to live according to Christ’s commandments, to shape ourselves through fasting and through communion in the Holy Mysteries.
This is not a holiness that comes from outside, but one born in the heart—in the struggle against every corrupt thought, every doubt, every evil we carry within us.”
His words spread through the room, slowly but relentlessly:
“We fast not only from bread and wine, but from our passions, our greed, our ego.
We partake of Christ’s body and blood not to boast or to display ourselves before the world, but to become participants in His victory over death and sin.
Every moment of introspective prayer, every struggle with our own thoughts and desires, brings us closer to Him—and only in this way can we forgive even the one who has hurt us most.”
Growing warmer in his sermon, his voice became more penetrating, as if entering the hearts of those present:
“To forgive one’s enemy is not weakness, but the highest strength, for in that forgiveness we recognize Christ within ourselves and within others. Every prayer, every act of repentance, every deed of mercy brings order into the chaos of the world, for as we struggle with ourselves and our own evil, we participate in something the human mind often cannot comprehend, but the heart knows—in salvation and liberation, in the presence of God.”
“Of course, I acknowledge and respect science, the achievements and discoveries of humanity,”
Arsenije continued, his voice calm yet incisive.
“Much that was once hidden from us is now slowly being revealed. We accomplish what once seemed impossible, we explore the cosmos, we move toward other planets—yet upon our own, we still do not know ourselves.
We do not yet understand the roots of suffering, the complexity of human relationships, nor the forces that shape societies and nations.”
“Our world often moves without order, and its rules are broken at every moment.
Everything is done out of sequence, without direction, and those who should guide instead rule through power and interest, not understanding. In such chaos, where laws are often mere paper and justice a privilege, people lose their sense of responsibility and forget that their actions are part of a greater whole—actions that bear consequences for everyone, here and now, and for generations to come.”
“And here, in the monastery, we learn that there is another order. An order that does not depend on power, wealth, or political manipulation.
An order born within the human heart—through fasting, prayer, forgiveness, through the inner struggle with oneself and with every corrupt thought. While the outer world loses its way, here we learn to find the path within, for only through spiritual order can we perceive the chaos and injustice outside without being consumed or subdued by it.”
“But, brothers and sisters,” he continued, his voice now carrying not only truth but a controlled anger, “it is not only those at the top who are to blame. Not only those who manipulate, who rule, who lie.
We, too, are part of all this. We, ordinary people, have allowed ourselves to be led like cattle—to be obedient, to submit without thought, to look only to our own interest and neglect what is just, what is humane.
This has nothing to do with education, or ignorance, or naivety. It is something far worse—pure human stupidity.
A stupidity without bounds, leading into the abysses of selfishness, hatred, and indifference.
How many times have we turned our heads away and allowed injustice?
How many times have we remained silent before evil because it did not touch us directly?
How many times have we thought another’s suffering was someone else’s concern, while our own comfort blindly led us forward?
And in that stupidity lies a danger greater than any external force. Greater than wars, disasters, or lies from above.
It destroys us from within, turning us into obedient puppets and the world around us into endless chaos.”
“I give thanks to God’s presbyters and to all who have labored to make today’s anointing with holy oil worthy and to the glory of God.
May God bless you all. Please, partake… and let our fellowship continue until the evening service.”
He paused for a moment, as if measuring his next words within himself, and then his gaze settled, deepened, and his voice grew softer, yet sharper in its clarity:
“And now… what has unsettled many of you… what you have witnessed today.”
A gentle wave of unease passed through the refectory; some lowered their eyes, others shifted almost imperceptibly in their seats.
“What occurred between two brothers in Christ was not born of hatred, nor anger, nor any genuine aggression.
Monk Kirjak and the tempted Dragan are not men of violence, nor are their hearts inclined toward conflict.
What you saw was a moment of permitted weakness—not a fall of faith, but a lapse in vigilance.”
The words lingered in the space, heavy but pure.
“When the soul is burdened, when someone stands before you carrying a turmoil they cannot contain—as Jovana did—then the boundary between the visible and the invisible thins, and demonic forces find space to act.
A word spoken in such a state is not always just a word.
It can become a provocation, a thought, a distortion seeking a crack in another’s inattention.”
His gaze briefly fell upon Jovana.
“She did not pass among them as one in control, but as one who struggles—torn between illness and what that illness, and our holy place within her, twists and mocks.
And in that passage, in that single moment, a single word spoken wrought chaos.
He paused briefly.
“That does not make them guilty. It makes them human.” And the adversary has been honed for centuries to thrive on human suffering and sin; I trust this is crystal clear to all present.
In the refectory, it was as if something had loosened—unseen, yet tangible.
“Kirjak’s grief, his sense of shame and guilt, is not now for the act itself, but for the knowledge that even the smallest lapse in attention can open the doors to disorder. And I will counsel him to cease at once, leaving all his concerns to the Son of God, who cares for them.
‘Is that so, Brother Kirjak?’”
With visible relief, Monk Kirjak bowed solemnly toward Abbot Arsenije.
“And this is not judgment! No, by no means!” he shouted, letting the words echo among the thick walls of the monastery.
“This is instruction, and a clear message: the forces of darkness have somehow approached this holy place—I am certain there is reason for that.
For all of us, it is a sign to remain vigilant, to stay awake, for as the Apostle Peter wrote: ‘Be sober, be watchful; your adversary the devil prowls like a roaring lion, seeking whom he may devour.’”
Then his gaze softened and slowly rested on Dunja.
“And you, child…”
His voice now bore an almost fatherly tone.
“You came without knowledge, without instruction, without baptism… yet you came.
And you sought—and found—your father, who, thanks be to God, is our brother in this monastery. And thus we all must find our Heavenly Father!”
The silence now felt different, deeper and more penetrating.
“Do not think, child of God, that this is small.
Many are born in faith, yet never discover, as you have today, a guiding path, something to sense, see, and touch.
The path ahead of you will not be easy.
The demonic force, for reasons beyond understanding, has singled you out—targeted you—on two occasions… but fear not, do not be afraid, child of God, for the power with which we oppose those cast upon the earth is immeasurably greater than the demons of hell and their leader.”
He slowly raised his hand, made the sign of Jesus Christ with his fingers, and blessed the handmaid of God Dunja, Monk Kirjak, the tempted Dragan, and the handmaid of God Jovana.
“May the Lord guide you, strengthen your hearts, and let His mercy rest upon you.”
Eyes closed, his hand remained lifted for a few moments longer in the air, as if holding the blessing in the space, before slowly lowering it.
With that motion, it was as though the weight of the events themselves began to ease.
For a long while, no one spoke.
I am witness that Abbot Arsenije’s words struck at the core and essence, like an arrow passing through a target already centered.
Exactly so.
A gentle murmur of chairs shifting followed, the silence settling back into its natural rhythm,
